‘Uhvatite Cartera‘: Osveta s okusom gina

Prolazak Michaela Cainea pokraj jednog Mini Morrisa pri početku filma "Uhvatite Cartera" ("Get Carter", 1971.) zgodna je autoreferencija na "Dobar posao u Italiji". No, "Uhvatite Cartera" je radikalno drukčiji britanski krimić od Caineova dvije godine starijeg hita. "The Italian Job" je ležerna, komercijalna akcijska krimi komedija pljačkaške vrste, a "Get Carter" je brutalan i beskompromisan osvetnički akcijsko-kriminalistički triler noirovskog štiha.

Izvanredni redateljski prvijenac Mikea Hodgesa ("Flash Fordon"), inspiriran romanom Teda Lewisa "Jack‘s Return Home", bio je unikatan u doba nastanka i još uvijek tako djeluje, čak i u odnosu na (bitno inferiorniji) moderni remake iz 2001. sa Stalloneom. Podatak da je ovo jedan od najdražih filmova Quentina Tarantina nije nimalo iznenađujuć.

Hodges je u jedinstvenu cjelinu kreativno pospojio vizualne stilizacije francuskog "novog vala" i Melvilleovih gangsteraja s likovima/tematikom američkih tvrdokuhanih noir trilera i kulerskih akcijskih krimića na prijelazu šezdesetih u sedamdesete tipa "Point Blank", dijelom i 007-filmova s obzirom na Caineovo zavođenje seksi žena od kojih jednu glumi buduća Bond-djevojka Britt Ekland ("Čovjek sa zlatnim pištoljem").

Sve to Hodges je podebljao vesternskom arhetipologijom o jahaču samom protiv svih u kvarnom gradu (imamo i kadar negativaca uokvirenih između Carterovih golih nogu) i provukao kroz filter realistične britanske "kitchen sink" drame Kena Loacha, iznjedrivši vrlo specifičan, trendseterski (bez njega tko zna bi li bilo "Crnog petka za gangstere") i sve samo običan žanrovski film sedamdesetih, otisnutih u slici i zvuku funky soundtracka.

"Uhvatite Cartera" je britanski akcijski-krimi (neo)noir iz Newcastlea, nemilosrdan, "cool" i hladan kao kamen, svojevrsni odgovor na vršnjačkog "Prljavog Harryja", "Detektiva Klutea" i "Francusku vezu", samo s druge stane zakona i Atlantika. Moglo bi se napisati i da je Hodges napravio britansku inačicu detektivskog noira s potpisom Raymonda Chandlera, ali s usamljenim gangsterom Jackom Carterom na mjestu samotnog privatnog detektiva Philipa Marlowea.

Pažljivijim filmofilima vjerojatno neće promaknuti da londonski gangster Carter (briljantni Caine) u vlaku na putu za rodni Newcastle od svih knjiga čita upravo Chandlerov klasik "Zbogom ljepotice", ekraniziran 1944. u noir Edwarda Dmytryka s Dickom Powellom, kao i 1975. s Robertom Mitchumom. Kad stigne u Newcastle, Carter istražuje (samo)ubojstvo brata Franka poput gangsterskog detektiva želeći "saznati što se dogodilo".

Razlika u odnosu na Chandlera jest da je Carter gangster, ubojica poput ubojica njegova brata koje želi razotkriti i osvetiti im se. Prilikom Carterova silaska u prljavo, nemoralno mafijaško podzemlje Newcastlea, gdje organizirani kriminal i "underground" pornografija cvatu, Hodges oslikava atmosferu podzemnog svijeta, grada i njegovih građana, pokazujući osjećaj za lokacije i likove, kao i kadrove.

Gledatelj može namirisati zadimljene pubove i klubove krcate lokalcima-naturščicima iz radničke klase radi postizanja što većeg realizma i deglamurizacije gangsterskog filma, kao i dotrajale apartmane u vlasništvu nesretnih sredovječnih udovica (Rosemarie Dunham) s krevetima koji su "vidjeli nešto akcije u svoje vrijeme", a iznad njih stoji uokvirena tapiserija s natpisom "Što bi Isus rekao?".

Isus s kojim Carter dijeli inicijale (J.C.) ostao bi bez riječi da je posjetio Newcastle 1971. od kojeg je Bog digao ruke. "Dobri Bože", kaže jedan od negativaca, Eric Paice (Ian Hendry), ugledavši Cartera. "Je li dobar?", pita ga Carter kojemu će kasnije Hodges snimiti jednu polovicu lica kako nakratko izviruje iz sjene i stvoriti punokrvni (neo)noir kadar s određenom simbolikom u pogledu međuigre svjetla i tame.

Tama guta protagonista kao palog anđela osvete i odvodi ga na osvetnički put (auto)destrukcije. Caine je ostvario jednu od najkulerskijih uloga u povijesti sedme umjetnosti. Carterova motivacija je jasna, a njegove emocije su prigušene, no suze svejedno nakratko pronalaze put do njegova lica kad otkrije da u jednom od mafijaških pornića glumi bratova kći.

On je više od kulera sa sačmaricom u ruci koji naručuje pintu pive u "tankoj čaši" i sipa ubojite šlagvorte poput "Gotovo sam zaboravio kako izgledaju tvoje oči. Još uvijek su iste, kao rupe od pišanja u snijegu" i "Ti si velik čovjek, ali si u lošoj formi. Kod mene je to posao s punim radnim vremenom. Sad se ponašaj pristojno...".

Odnosno, ispod njegove "cool" površine ne tinja samo tihi bijes, već i želja za iskupljenjem zbog ubojstva brata od strane ljudi sličnih njemu i vlastitih grijeha, možda i pokušaj pronalaska svoje duše u osvetničkom traganju za ubojicama, premda je upitno da će u osveti pronaći smisao, ako uopće preživi. "Get Carter" je osvetnički film gorak poput najgorčeg gina.