Odmah na prvo gledanje “Teksaškog masakra motornom pilom” (“The Texas Chainsaw Massacre”, 2003.) dvije stvari bile su jasne. Pod jedan: nikome ne stoje rebe i majica bez rukava kao Jessici Biel, u hororskom žanru i uopće. Dva, Marcus Nispel ima stila kao malo koji moderni horor režiser.
Sve je to jasno i na friško obljetničarsko gledanje nove verzije istoimenog kultna strave i užasa sedamdesetih koje potvrđuje film kao jedan od najboljih horor remakeova u povijesti, možda ne u rangu “Stvora” i “Muhe”, ali svakako za “best of” listu.
Biel je toliko seksi u ulozi heroine Erin da je njezin “miss wet T-shirt” seksepil povremena distrakcija od kvazi-realizma “Teksaškog masakra motornom pilom” kojim redatelj-debitant Nispel i producent Michael Bay (“Zločesti dečki”, “Hrid”, “Armagedon”) odaju počast originalu Tobea Hoppera, inspiriranom istinitom pričom o kanibalističkom serijskom ubojici Edu Geinu. Prolog novog “The Texas Chainsaw Massacre” filma započinje ispucanim crno-bijelim “true crime” snimkama s mjesta zločina i glasom naratora Johna Larroquettea. “Film koji ćete gledati prikaz je tragedije koja je zadesila skupinu od pet mladih ljudi. Za njih je idilično ljetno poslijepodne postalo noćna mora...”, pripovijeda narator poznatu priču dok gledamo “povjerljivu policijsku snimku obilaska mjesta zločina”.
Policajac u društvu kamermana provodi nas kroz rezidenciju obitelji Hewitt, otkrivajući na mjestu zločina tragove ogrebotina duž zida, ugrušak kose, slomljeni nokat... “Događaji tog dana doveli su do jednog od najbizarnijih zločina u analima američke povijesti – Teksaškog masakra motornom pilom”, notira narator, nakon čega kreće priča iz podvrste klasičnog “backwoods” slasher horora kojeg je izvorni “The Texas Chainsaw Massacre” najviše i oblikovao, popločavši most između “Deliverance” i “The Hills Have Eyes”.
Nakon izleta u Meksiko u nabavu marihuane, skupina mladih ljudi, na čelu s Erin, vozi se kombijem kroz Teksas na putu prema koncertu grupe Lynyrd Skynyrd, ali stvari kreću nizbrdo kad usred ničega pokupe misterioznu autostopericu (Lauren German) u katatoničkom stanju, što će ih dovesti na prag kuće kanibalsko-mesarske obitelji Hewitta i njihova sina razmetnog Thomasa alias Leatherfacea (Andrew Bryniarski), poremećenog tipa s motornom pilom koji voli nositi masku od ljudske kože žrtava.
“Stanite, idete krivim putem. Ne želim se vratiti, on je zao čovjek. On je stvarno zao čovjek”, upozorava ih traumatizirana djevojka sjedeći na stražnjem sjedištu kombija i naprežući hororsku tenziju koja eksplodira u nezaboravnoj sceni njezina samoubojstva. Djevojka vadi pištolj, stavi ga u usta, potegne okidač, prospe si mozak i rasprsne stražnje staklo kombija.
Kamera u neprekinutom kadru kreće od prednjeg sjedišta i hvata vriskove nevjerice zaprepaštena društva prolazeći kroz rupu u glavi nesretnice i pukotinu u staklu dok konačno ne izađe van kombija. Virtuozno orkestrirana scena sugerira da će novi film biti brutalniji i stiliziraniji od uznemirujuće realističnog originala s obzirom da nešto tako režijski spektakularno Hooper nije ni izbliza izveo.
Snimatelj oba “Teksaška masakra motornom pilom” je, nimalo koincidentno, Daniel Pearl koji je s Nispelom postigao neku zlatnu sredinu, da slika bude zrnata i evocira sirovi, “gritty” štih kinematografije sedamdesetih u skladu s izvornikom i vremenom radnje filma (također 1973.), ali i da spotovskom stilizacijom djeluje kao horor MTV generacije i sugerira vrijeme nastanka ove verzije.
“The Texas Chainsaw Massacre” je 2003. pokrio prošlost i budućnost žanra, od Hooperova originala do novijih verzija iz 2013. i 2022. te njihova duhovnog nasljednika “X-a”, od dviju generacija slashera (“Noć vještica”, “Petak 13.”/”Vrisak”, “Znam što si radila prošlog ljeta”), do okrutnih novovjekih horora poput “Slagalice strave”, "Hostela" i “Granica” te žanrovskog “revivala” kroz remakeove kult-klasika koje je načinio trendom (“Zora živih mrtvaca”, “Amityville Horror”, “Brda imaju oči”, “Posljednja kuća nalijevo”, “Strava u Ulici brijestova”, “Zla smrt”).
Nispel je smanjio crni humor, nazočan u liku sadističkog šerifa Hoyta u tumačenju R. Lee Ermeyja (“Full Metal Jacket”), tj. pojačao crveni horor, ali društveno-politički podtekst je i dalje prisutan u klasičnom “backwoods” sudaru urbanog i ruralnog, došljaka i domaćina, prenesen s Hooperove post-vijetnamske alegorije na post-9/11 teror invazije na Irak, još više potenciran u prednastavku iz 2006., također u produkciji Baya.
Izraženo je to kad “uljezi” Erin i Andy (Mike Vogel) uđu nepozvani u kuću Hewittovih, a starac u kolicima (Terrence Evans) poziva Leatherfacea i njegovu motorku “Bring it!”. Zanimljivo je da nova verzija pokušava “humanizirati” Leathercafea kojeg su vršnjaci ismijavali i zlostavljali zbog deformirana lica kao posljedice “kožne bolesti” kako ne bi bio samo “neki tip s jebenom motornom pilom”.
Međutim, s njime je teško simpatizirati, posebice kad motorkom odreže Andyjevu nogu, natakne ga na kuku i natrlja sol na njegovu ranu, ponašajući se poput mesara, samo što sada barata čovjetinom umjesto govedinom ili svinjetinom. Andy će se prethodno susresti sa svinjama koje slobodno šetaju po kući Hewittovih, a Erin će se potom skrivati od Leatherfacea u jednoj u nizu goveđih plećki u hladnjači unutar klaonice u možda i najimpresivnije kadriranoj sceni filma.
Leatherface je ovdje fizički impozantniji “killer” spram originala, u rangu Jasona Voorheesa, Terminatora, Michaela Myersa, ali i heroina Erin je snažnija, ne samo zgodnija nego prije (Sally; Marilyn Burns), s “outfitom” koji je pretvoren u opće mjesto horora, gotovo kao “Umri muški” potkošulja Brucea Willisa za akcijski žanr.
Nakon što je podnijela žrtvu za Andyja, Erin doživljava krvavo buđenje i usprotivljuje se Leatherfaceu umjesto da samo vrišteći bježi od njega, čak ga uspijeva i izudarati satarom i odsjeći mu ruku da izgleda kao Terminator na kraju “T2”. “Kraljica vriska” postaje žena ratnica i njezin praiskonski, primordijalni krik nadglašava režeću motornu pilu.