‘Suha trava‘: Ceylan od Anatolije

Isplatilo se petogodišnje čekanje novog filma najvećeg turskog filmaša današnjice Nurija Bilgea Ceylana. Pet godina je prošlo od "Drva divlje kruške" do "Suhe trave" ("Kuru Otlar Üstüne"/"About Dry Grasses") koja je iz Cannesa stigla na Human Rights Film Festival, a odatle u splitsku "Kinoteku" u sklopu revije "U Novu s najboljima".

To je najveća Ceylanova pauza između filmova; dosad je najviše bilo četiri godine, koliko je primjerice prošlo od "Zimskog sna", nagrađenog Zlatnom palmom u Cannesu, do "The Wild Pear Tree", godinu više od "Tri majmuna" do "Bilo jednom u Anatoliji". No, tolika stanka je razumljiva.

Ceylan ne štanca filmove kao turske sapunice kakvima obiluju domaće dalekovidnice. On je umjetnik, perfekcionist, James Cameron festivalskog filma, kako je s pravom nazvan u recenziji "Drva divlje kruške". "Suha trava" na prvo gledanje možda nije Ceylan u naj-najboljem izdanju ("Once Upon a Time In Anatolia", "Winter Sleep"), ali je dobar pokazatelj njegovog perfekcionizma, veličine, ambicioznosti.

Film traje 197 minuta i duži je (mrvu) od "Zimskog sna", svaki dugi kadar je promišljen, odmjeren i apsorbirajuć tako da se pozamašno trajanje ne osjeti ako se prepustite Ceylanovu ritmu i uljuljkate u ugođajni zimski ambijent snijegom prekrivene ruralne anatolijske provincije.

Uvodni kadar je vizualno impresivan: usamljena figura, hodajuća crna točkica na snježnobijeloj podlozi, približava se kameri usred mećave. Čini se kao da je to Ceylanov odgovor na sličan pustinjski trenutak u "Lawrenceu od Arabije" Davida Leana, što ima smisla kad glavni lik pri kraju filma spomene "pustinju u sebi". Nešto slično Ceylan će ponoviti još jednom do odjavne špice, premda drugi put u kadar ulazi i kočija s konjskom zapregom.

Ipak, treba reći da je ovo izrazito dijaloški intoniran film (možda i najviše dosad u Ceylanovu opusu), slojevita karakterna studija jednog proćelavog sredovječnog nastavnika likovnog odgoja. On je Samet (Deniz Celiloglu) iz seoske škole u zabačenom dijelu Anatolije, odakle jedva čeka pobjeći u Istanbul kad mu istekne ugovorna obaveza, držeći da je iznad lokalaca i okoline.

"Otkad sam stigao, samo o odlasku razmišljam", kaže Samet koji se osjeća zarobljeno i podsjeća na mladog "wanna be" spisatelja iz "The Wild Pear Tree", da bi kasnije izjavio i "Bolje je voditi ovce na planini, nego raditi u školi". Jedna od rijetkih pozitivnih stvari koja ga drži jest predavanje učenicima, s naglaskom na pametnu 14-godišnjakinju Sevim (Ece Bağcı).

Samet je posebno naklonjen Sevim, kao i ona njemu. Štoviše, Sevim je učitelju napisala ljubavno pismo, pronađeno u njezinoj torbi prilikom nenajavljenog pretresa ruksaka učenika, što izazove lančanu reakciju i poremeti njihov prisan odnos. Kad Samet uzme pismo i (s)laže Sevim da ga je poderao (s ciljem da je zaštiti) nakon što ona dođe po njega, to nju, ionako već posramljenu, dodatno povrijedi.

Nedugo poslije, Samet doznaje da su se pojavile optužbe o neprimjerenom odnosu s učenicima na račun njega i njegovog mlađeg kolege i stanodavca Kenana (Musab Ekici). "U pitanju je kontakt s učenicima", u smislu da stavljaju ruke oko struka i ramena, štipaju za obraze itd. Izgleda da se Sevim sveti za to što je Samet uzeo njezino pismo.

Iako se tada čini da bi priča mogla postati proceduralna (sudska) drama, film ne ide u očekivanom pravcu i Ceylan radi zaokret, prateći formiranje ljubavnog trokuta između Samet, Kenana i Nuray (odlična Merve Dizdar, nagrađena u Cannesu za najbolju glumicu), nastavnice likovnog iz druge škole koja je izgubila nogu u terorističkom napadu.

Trokut se razvija iz puke ljubomore glavnog lika i on reagira poput djeteta, slično kao Sevim. Međutim, Ceylan očekivano ne podliježe sapuničarenju u podzapletu: Samet i Nuray imaju filozofske, egzistencijalne konverzacije ("Može li se pomoći ovom pokvarenom svijetu?").

Na njihov razgovor otpada gotovo cijela druga trećina filma, ali razmišljanja su intrigantna i drže pažnju, a i Ceylan presječe konverzaciju nekim nadahnutim trenutkom, primjerice vjetrom koji iznenada zapuše i nježno povije Nurayičinu kosu, izjednačavajući poetsko u vizualnom s nerijetko poetskom naracijom.

Poetski Ceylan pristupa i motivu fotografiranja lokalaca, kad efektno zamrzava sliku dok ne postane fotografija, moguće iz autoironičnih pobuda s obzirom na spore, duge kadrove. U jednom "meta" momentu redatelj razbija tzv. četvrti zid i dopušta Sevim da se okrene u "slow motionu" i pogleda u kameru. "About Dry Grasses" je jedan od najfilmskijih/filmičnijih kazališnih filmova koji kod gledatelja može izazvati mećavu osjećaja.