‘Što muči Gilberta Grapea‘: Kad mali DiCaprio zasjeni velikog Deppa

Zadivljujuća, emotivno kompleksna izvedba u krasnom melodramskom filmu “Što muči Gilberta Grapea” (“What’s Eating Gilbert Grape”, 1993.) ishodište je karijere popularnog Leonarda DiCaprija, još uvijek njegova ponajbolja uloga, odigrana nekoliko godina prije “Romea i Julije” i “Titanica”. Kao Arnie, mentalno zaostali mlađi brat titularnog Gilberta Grapea, mali DiCaprio je zasjenio zvijezdu Johnnyja Deppa i bio nominiran za Oscara u kategoriji sporednog glumca.

Tada 19-godišnji Leonardo našao se u elitnom društvu Ralpha Fiennesa (“Schindlerova lista”), Johna Malkovicha (“Na vatrenoj liniji”), Petea Postlethwaitea (“U ime oca”) i Tommyja Leeja Jonesa (“Bjegunac”), koji je na kraju i osvojio zlatni kipić. No, prije toga dobio je možda još veći kompliment kada se pojavio na premijeri “Gilberta Grapea” i mnogi su ostali frapirani shvativši da mladi glumac nije zapravo takav kao na filmu. Eto koliko je DiCaprio uvjerljiv i autentičan u ulozi Arnieja, dostojan Oscara.

Ekranizirajući roman Petera Hedgesa, švedski redatelj Lasse Hallström (“My Life as a Dog”) razmatrao je angažirati stvarnu osobu s “umjerenom retardacijom”, kao što je angažirao pretilu Darlene Cates za lik Gilbertove i Arniejeve gojazne mame, ali nije trebao.

Pripremajući se za ulogu, DiCaprio je prostudirao ponašanje mladih ljudi s poteškoćama u razvoju, provodeći neko vrijeme s njima i oponašajući njihov izgled, manire i tikove (zacakljene oči, brisanje nosa...).

Kad je došao na snimanje, Leonardo je ušao u lik i postao Arnie jednako kao što je npr. veteran Dustin Hoffman bio autistični Raymond Babbitt u “Kišnom čovjeku”, ako ne i više. Zanimljivo, srce malog-velikog filma “Što muči Gilberta Grapea” također je odnos braće, pri čemu Gilbert nosi veći teret od Charlieja Babbitta i brine se ne samo o Arnieju, nego i o mami koja nikako da se oporavi nakon samoubojstva njihova oca, zapustila se i ne izlazi iz kuće.

Gilbert jako voli brata i mamu, kao i sestre (Laura Harrington, Mary Kate Schellhardt), no osjeća se zatočeno u obitelji i fiktivnom američkom gradiću od tisuću stanovnika zvanom Endora. “Opisivanje Endore je kao ples bez glazbe. To je grad gdje se nikad ništa posebno ne događa, niti će se dogoditi”, govori Gilbert koji konstantno odgađa napraviti nešto od života i traži sreću u druženju s bratom i tajnom ljubovanju s udanom gospođom Carver (Mary Steenburgen).

Braću upoznavamo dok gledaju kampere kako prolaze pokraj grada, što Arnie obožava raditi. Jedan kamper dovest će mladu djevojku Becky (Juliette Lewis), koja putuje s bakom (Penelope Branning), taman da se nešto posebno ipak dogodi u Endori (pojava novih lica u gradiću) i Gilbertovu životu (romansa), a i da film dobije obrise nekakvog “zapleta”.

No, zaplet je sekundaran za redatelja Hallströma, primarni su neobični likovi i njihova nesvakidašnja svakodnevica, oslikana s puno ljubavi, dobrote, simpatije, ljudskosti i topline u leći kamere čuvenog Bergmanova direktora fotografije Svena Nykvista (“Sedmi pečat”).

Kao “stranac” u Americi, Hallström je pokazao delikatni, nijansirani osjećaj za oslikavanje autsajderskih likova i čudnog, pa i čudesnog života u američkom gradiću, spretno balansirajući između sentimentalne melodramske nježnosti i “indie” pomaknutosti, tj. pronalazeći poeziju u realizmu s razgovorima ispod beskrajnog neba o sporim zalascima sunca ili značajnim zagrljajima na kiši.

“Gilbert Grape” se može gledati više puta jer likovi prirastaju srcu i gledatelj želi provesti što više vremena s njima u Endori zahvaljujući Hallströmovoj režiji, odličnim glumcima i snažnim scenama, poput mamina izlaska iz kuće da izvuče “bespomoćno dijete” Arnieja iz pritvora, gdje je završio kad se po tko zna koji put popeo na vodeni toranj, nesvjestan opasnosti od mogućeg pada.

Depp je sjajan kao realistična verzija autsajdera iz bajkovitog “Edwarda Škarorukog”, lišena sentimentalnosti, mladić koji “želi biti dobra osoba” i jest; Gilbert brine za sve, samo ne za sebe. Pa ipak, film krade DiCaprio kao Arnie, koji se odmah na početku karijere nametnuo kao ozbiljan glumac i pokazao široki glumački raspon, od plakanja za ubijenim kukcem do smijanja prilikom penjanja na vodeni toranj ili na stabla, gdje se voli skrivati.

Liječnici su prognozirali da Arnie neće doživjeti deseti rođendan, a on se nalazi nadomak osamnaestog i njegova radost življenja prilično je zarazna, koliko god (drugima) znade biti i bolna, primjerice kad za večerom pjevuši da mu je otac mrtav, ne shvaćajući efekt tog čina na ostale.

Čudesno dobri DiCaprio je mladenački iskreno i prirodno, bez “Oscar bait” trikova, utjelovio mladića koji doživljava i proživljava život drukčije od okoline, a ponekad emocije ispoljava istovremeno, od sreće do straha i tuge, kao u srceparajućoj, nevjerojatno glumljenoj sceni kad pokušava probuditi mamu i otkrije da se ona ne diže iz kreveta. DiCaprio je rijetko kad ovako emotivno vezao gledatelja za sebe i slomio mu srce.