"Uvijek postoji sutra" bio je najgledaniji film 2023. na talijanskom box-officeu, nadmašivši "Barbie" i "Oppenheimera". Mali talijanski film uspješno se nosio s velikim hollywoodskim blockbusterima. Priča iz Italije ponovila se 2024. u susjednoj Francuskoj. Lokalna komedija "Nešto malo drukčije" ("Un p‘tit truc en plus"/"A Little Something Extra") najveći je hit godine na francuskom box-officeu.
Film je komercijalno deklasirao ne samo francuske hitove poput spektakla "Grof Monte Cristo" i komedije "Zbrka u genima", nego i hollywoodske blockbustere kao što su "Izvrnuto obrnuto 2", "Deadpool i Wolverine", "Gru i Malci: Neustrašivi špijuni", "Dina 2", novi "Planet majmuna", "Beetlejuice Beetlejuice", "Alien: Romulus", "Zločesti dečki 4", "Godzilla x Kong"...
Preskočio je i "Glas obitelji Belier" i ušao među najgledanije francuske filmove od 2010. naovamo, tako da su ispred njega samo "Nedodirljivi", "Ta luda vjenčanja" i "Ništa za carinjenje". Uspjeh je time veći jer u filmu ne glumi neka francuska zvijezda tipa Omar Sy, Christian Clavier ili Dany Boon.
Najpoznatije lice je stand up komičar Artus, koji je debitirao kao redatelj i glumi jednu od vodećih uloga uz Clovisa Cornillaca ("Surfer iz Nice") i Alice Belaïdi ("Ajme, sad sam muško!"), ali i niz naturščika s invaliditetom. Rijetki su filmovi kojima veće uloge imaju ljudi s nekim invaliditetom (npr. pravi mladi autisti u "Neobičnim životima" i "Ezri"), kamoli komedije (u belgijskom "Come As You Are" i njegovom američkom remakeu igrali su glumci).
No, "A Little Something Extra" je jedan od takvih filmova, komedija s premisom o dvojici lopova, ocu i sinu, koji su "isplanirali pljačku stoljeća" i, kad je ona pošla po zlu, pronašli "savršeno skrovište", uletjevši u autobus s mladim osobama s invaliditetom koje putuju na ljetni izlet, kad ih se greškom zamijeni za "novog momka" i njegova nadzornika.
To što su autom zauzeli mjesto za invalide prije pljačke kao da ih je predodredilo u konfekcijskoj populističkoj "feel good" komediji s kojom se Artus hrabro uhvatio ukoštac s društveno-politički osjetljivom temom, ali rezultat je film s nepomirenim suprotnim polovima.
S jedne strane, "Nešto malo drukčije" kao da trivijalizira invaliditet u komične svrhe, primjerice u Artusovu isprve pretjeranom oponašanju polaznika kampa dok ne "pronađe sredinu" ("Nisi invalid. Nemoj nikom reći.") i takozvanim ponavljajućim gegovima kad jedna ženska osoba s Downovim sindromom dobiva svakakve predmete "drito u facu", uz problematično objašnjenje "to joj se stalno događa".
S druge, kad napravi odmak od neukusnog tona, humor zna biti i bezazlen, a redatelj umije dati autentičan, pa i nježan uvid u živote osoba s invaliditetom i njihovih njegovatelja promičući toleranciju, neovisno o povremenoj melodramskoj manipulaciji i računici, konkretno da tipuje predvidljivo ukrasti srca lopova, gledatelja također.
Protagonisti s invaliditetom su ono što u konačnici pogoduje naslovu filma "Nešto malo drukčije" i u njegovoj inkluziji, lako moguće, leži razlog da je ova neujednačena komedija postala mini-fenomen i mjesecima privlačila gledatelje u francuska kina.