Sjeverna Makedonija je posljednjih godina u kinematografskom uzletu. S jedne strane, dokumentarni film “Medena zemlja” Ljube Stefanova i Tamare Kotevske koji je dobacio do čak dvije nominacije za Oscara. S druge, filmovi redateljice Teone Strugar Mitevske. “Bog postoji, njeno ime je Petrunija” imao je premijeru u sklopu Berlinalea 2019. i tamo je nagrađen Ekumenskom nagradom, a friški “Najsretniji čovjek na svijetu” na prošlogodišnjoj Veneciji.
“Petrunija” nije postala sjevernomakedonski kandidat za Oscara (odabrana je “Medena zemlja”), ali to je postao “Najsretniji čovjek na svijetu”. Iako do oskarovske nominacije nije dobacio, proživio je prilično bogat festivalski život nakon Venecije (Toronto, Palm Springs, Göteborg...).
Hrvatsku premijeru doživio je na Zagreb Film Festivalu, prikazat će se i na Puli, a prije toga je krenuo u redovnu distribuciju po kinima Lijepe naše, gdje, dakle, dolazi s dobrim pedigreom. Kao i “Petrunija”, “Najsretniji čovjek na svijetu” je europska koprodukcija, i to Sjeverne Makedonije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Danske i Belgije.
Jedan od stranih producenata je ponovno Belgijanac Sébastien Delloye (“Elle”, “Čovjek koji je ubio Don Quijotea”, “Alma Viva”), a ulogu montažera odigrao je Danac Per K. Kirkegaard (“Borg/McEnroe”), znači imena iz visokih europskih festivalsko-filmskih krugova.
Ipak, najvažnije poslove odradili su ljudi s područja bivše Jugoslavije, od redateljice Mitevske do koscenaristice Elme Tataragić, tj. glumačke ekipe (Zorica Nusheva iz “Petrunije”, veteran Izudin Bajrović, naša Ksenija Marinković...) na čelu s Jelenom Kordić Kuret i Adnanom Omerovićem.
Na koncu, ovo je ponajprije regionalna, “domaća” priča o reperkusijama rata u Bosni. “Najsretniji čovjek na svijetu” preuzima štafetu od nekolicine nedavnih filmova na tu temu kao što su “Muškarci ne plaču” Alena Drljevića (osobni favorit u nizu), međunarodno uspješna “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić (nagrađena EU Oscarom) i “Praznik rada” Pjera Žalice (u Hrvatskoj također premijerno prikazan na ZFF-u).
Film je nominalno makedonski, ali njegova perspektiva je bosanska zahvaljujući koscenaristici Tataragić koja je inspiraciju pronašla u istinitoj priči. A priča ide ovako... Socijalistički hotel u Sarajevu domaćin je “speed date” događaja za muškarce i žene različite životne dobi. Među njima se nalazi i razvedena Asja (Jelena Kordić Kuret).
Njezin “brzi spoj” je oženjeni bankar Zoran (Adnan Omerović). “Hajde da se zabavimo”, govori voditeljica i organizatorica “eventa” Marta (Labina Mitevska), spominjući ljubav i potrebu za srećom. “Šta je sreća ako je nemamo s kim podijeliti? Neka bude ljubav”, usklikne Marta.
Kad “speed date” počne, sudionicima se postavlja niz pitanja, tipa koja je tvoja najdraža boja, najbolje godišnje doba, omiljeni dio dana i slično. Isprve se čini da bi “Najsretniji čovjek na svijetu” mogao biti romantična komedija, ali postaje jasno da je naslov filma ironičan kad sve nervozniji Zoran odgovori da je za njega savršeni dan onaj “kad ne mislim o sebi ili na sebe” te kako bi, da može, na večeru pozvao svog idola Kurta Cobaina koji je počinio samoubojstvo, na što je i on sam pomišljao.
Uskoro se otkriva kako – oprez: “spoiler” za daljnje retke – Zoran i Asja imaju zajedničku prošlost, nešto traumatično što ih povezuje. Naime, Zoran je mobiliziran u redove Vojske Republike Srpske i pucao je na “svoj grad”, upucavši pritom i tada mladu, 16-godišnju Asju koja je bila ranjena i neko vrijeme provela u komi, a njezini (mentalni) ožiljci još nisu zacijelili.
Zoran nije došao na “brzi spoj” zbog ljubavi i romanse, nego krivnje, (po)kajanja i oprosta. Naizgled idilični “speed date” postaje arena za propitivanja zločina i kazne, terapijska seansa za krivce i žrtve, čak i sudnica, kad Asja obznani “zločinac je među nama”.
Iako se Zoran pravda riječima da je “bio mobiliziran” i “nije imao izbora”, Asja će ga zavezati i pretvoriti se u suca i porotnika, zamalo i krvnika, u što pokušava pretvoriti i ostale aktere “brzog spoja”. Taj je segment napisan i režiran teškom rukom u pokušaju ostvarivanja kolektivne katarze, kao i pomalo silom izvojevana završnica s Asjinim plesom.
No, dojam je u konačnici pozitivan i Mitevska umije inscenirati moćnu scenu poput košmarno-fantazijskog ratnog eha s upadom maskiranih vojnika na “speed date” i masakrom prisutnih. Nije iznenađenje da bi idući film Mitevske, “Mother”, trebao biti njezin prvi na engleskom jeziku.