“G-g-g-godzilla”, izusti jedan Japanac zamuckujući od straha kad se susretne s divovskom zvjerolikom kreaturom koja izgleda “kao da se prahistorijski dinosaur pretvorio u čudovište”. Legendarno japansko čudovište odavno nije izaz(i)valo strah i trepet kao u spektaklu “Godzilla Minus One” (“Gojira -1.0”), 37. po redu iz dugovječne “monster movie” franšize ako se uz produkcije “matičnog” Toho Studija uračunaju i četiri hollywoodska filma.
Nije novi “Godzilla” pretvoren u horor, premda koketira s košmarnom stravom “Ralja” u scenama na moru, kad kolosalna beštija pliva za plovilom, ali titularni monstrum je strašniji nego što je bio u posljednje vrijeme. Zadnjih godina Godzillu smo gledali isključivo u hollywoodskim blockbusterima u produkciji Warner Brosa i kompanije Legendary Pictures kao što su “Godzilla”, “Godzilla II: Kralj zvijeri” i “Godzilla vs. Kong” koji tvore tzv. MonsterVerse, povezani svemir filmova o čudovištima poput Godzille i King Konga.
Naime, “Minus One” je prvi japanski igrani film o Gojiri nakon sedam godina i “Shin Godzille” iz 2016. s obzirom da su u međuvremenu snimljene samo računalne animacije.
Iduće, 2024. godine Godzilla slavi 70. obljetnicu, prvi film Honde Ishira izašao je davne 1954., stoga se Toho odlučio na preuranjenu proslavu, moguće i da preduhitri nadolazeći hollywoodski megaspektakl “Godzilla x Kong: The New Empire”.
Proslava je organizirana sa stilom: “Gojira -1.0” je ponajbolji blockbuster godine i vjerojatno najbolji film o Godzilli dosad, nemjerljivo bolji od spektakla Rolanda Emmericha iz 1998. Redatelj Takashi Yamazaki pokriva u bogatu povijest Godzille od japanskih do američkih filmova i vizualno je na nekoj “zlatnoj sredini” između njih, odavajući s puno poštovanja počast “čovjek u odijelu” počecima serijala, ali i konkurirajući modernim računalno generiranim efektima. Godzilla djeluje moćno kao u okršaju s Kongom, a kretnje čudovišta kad hoda zovu u sjećanje nevinost starih “man in the suit” pokreta.
Pritom, “Minus One” pronalazi svježi kut u mitologiji Godzille ambijentiranjem priče u prošlost. Priča započinje u zadnjim danima Drugog svjetskog rata i prati japanskog kamikaza pilota Koichija Shikishimu (Ryunosuke Kamiki) koji slijeće na otok Odo. Kad se Godzilla pojavi na otoku, Koichi se ukipi i ne uspijeva zapucati dok čudovište napada i desetkuje ostale Japance.
Traumatiziran “krivnjom preživjelog”, Koichi se vraća kući i doznaje da je u zračnom napadu ostao bez obitelji, ali uspijeva formirati vlastitu malu familiju nakon susreta s lokalnom djevojkom Noriko (Minami Hamabe) i njezinom posvojenom kćerkom Akiko (Sae Nagatini), zarađujući za život čišćenjem morskih mina.
Yamazaki uzima dosta minuta da gledatelj bude investiran u likove s ratnim traumama i unutarnjim demonima te njihove odnose, vješto uspostavljajući kontekst vremena i prostora (pokušaj obnove postratnog Japana). Pepeo atomske bombe nije se još posve raščistio, a Godzilla će uzrokovati štetu ravnu Hirošimi i Nagasakiju kao vječna metafora straha od nuklearnog rata i masovne destrukcije.
Politički podtekst je intrigantan, ali film je prvenstveno zainteresiran za ljudski element, odnosno osobnu (melo)dramu likova, tako često zaboravljenu u “Godzillama”. U svakom kadru osjeća se težina priče, tj. tragedija japanskog naroda. “Gojira -1.0” podjednako pokazuje apetite za destrukciju i emociju, bivajući istovremeno spektakularan i osjećajan komad blockbustera, što se ne može reći za većinu dosadašnjih filmova o Godzilli. Rušilačke scene prilično su impresivne za budžet od svega 15 milijuna dolara (nekih deset puta manje u odnosu na proračun hollywoodskih spektakala poput “Mega”), kao i Godzillin izgled.
Blockbusterski vrhunac filma stiže kad čudovište gargantuovskih proporcija posjeti tokijsku četvrt Ginza, žvačući vagone i rušeći blokove zgrada kandžama i repom kao da su kule od pijeska ili karata, ali i svojim plavetnim atomskim dahom (zasigurno budući ikonički “Godzilla” trenutak) sije uništenje snagom nuklearne bombe i iza sebe ostavlja gljivasti oblak. Ionako snažna scena postaje još snažnija kad Yamazaki na par trenutaka utiša glazbu i posegne za “slow motionom” prije nego što uslijedi razaranje na masivnoj skali. “Godzilla Minus One” zaslužuje veliki plus.