Grčka turistička zajednica zasigurno voli i francusku komediju “Dvije karte za Grčku” (“Les Cyclades”/”Two Tickets to Greece”) redatelja i scenarista Marca Fitoussija. Izvorni naslov filma odnosi se na “otoke koji tvore krug oko svetog otoka Delosa”; to su tzv. kružni otoci. Engleski i hrvatski naslov, pak, ne mogu biti veća reklama nego što jesu, dakle dvije karte za Grčku ili two tickets to Greece.
Baš kao “My Big Fat Greek Wedding 3” (i “Moja grčka avantura”), “Les Cyclades” je kartolina iz Grčke, oslikana svijetloplavim i bijelim bojama grčke zastave (jonsko more, nebo), s panoramskim kadrovima savršenih (pri)morskih krajobraza, otoka i pitoresknih sela koji mame na rezervaciju aviokarata već tijekom odjavne špice filma.
Pa ipak, “Dvije karte za Grčku” pokušava i dobrim dijelom uspijeva biti i nešto više od pukog razgledničarskog filmića – komična drama o prijateljstvu, sredovječju i pa samom životu.
U prvom planu su dvije nekadašnje najbolje prijateljice iz osnovne škole Magalie i Blandine (Laure Calamy i Olivia Côte; kao adolescentice ih glume Marie Mallia i Leelou Laridan).
Još kao klinke one su željele posjetiti Grčku, inspirirane filmom “Veliko plavetnilo” ili “The Big Blue” Luca Bessona, ali izgubile su kontakt nakon što su se posvadile “oko nečeg glupog” i udaljile. Godinama kasnije, Magalie je impulzivna glazbena novinarka slobodnog duha i uzima sve što joj život pruža, a konzervativna povučena radiologinja Blandine još se više povukla u sebe otkako ju je suprug napustio radi mlađe žene.
Njihova imena govore kakve su: Magalie znači biser, a Blandine podsjeća na “bland” (nezanimljiv). Na suprotivoj “buddy” dinamici počivat će film kad Blandinein sin pronađe Magalie i njih dvije se otisnu na putovanje u Grčku na dva tjedna, taman da se ili “poubijaju” ili “poprave odnos”.
Jasno, isprve će se prijateljice sukobljavati zbog nepremostivih razlika u karakterima, posebice kad ih izbace s trajekta i ostave na drugom otoku bez pravog hotela, ali s vremenom će nanovo razviti uzajamno poštovanje i Blandine shvaća da nije svako zlo za zlo kad tamo upozna surfera (“Došla sam zbog ‘Velikog plavetnila’, dobila ‘Pakleni val’...”).
Povremeno se “Les Cyclades” lomi između komedije i drame, neobveznog filmića i ozbiljnijeg filma, grčkog sunca i mraka što čuči u likovima, no uglavnom uspijeva pomiriti suprostavljene polove, onako kao što se pomiruju Magalie i Blandine. Redatelj Fitoussi umije pronaći filmsku magiju u nekim scenama, recimo kad Magalie zapleše usred restorana i Blandine je zamišlja kao mlađu iz perioda kad su bile nerazdvojne.
“Ovo je posveta tim klinkama”, kaže Magalie i želi da budu opet “divlje i slobodne kao s 15 godina”, pa himna filma postaje “Studio 54” hit “Young Hearts Run Free” Candi Staton. Fitoussi u pravo vrijeme uvodi i treći ženski lik, Magalieinu prijateljicu Bijou (Kristin Scott Thomas) koja ih prima u dom gdje živi s grčkim umjetnikom Dimitrisom (Panos Koronis).
Bijou posjeduje ponešto od Blandine i Magalie, brigu i veselje. Stoga će upravo ona do kraja povezati nekadašnje prijateljice koja svaka na svoj način procesuira vlastitu tugu, sve što ih tišti (Magalie skriva traumu iz mladosti), a obje izlaze iz filma kao kvalitetnije osobe. Jednom kad njihovo putovanje završi i u konačnici ispadne bolje od planiranog unatoč tome ili baš zato što su često skretale s puta.