Jahanje atomske bombe poput mehaničkog razjarenog bika i izjava “Gospodo, ne možete se tući ovdje, ovo je ratni kabinet” dva su luda i nezaboravna trenutka iz briljantnog filma “Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio prestati brinuti se i zavoljeti bombu” (“Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb”, 1964.), ali nisu jedini. “Dr. Strangelove” naprosto obiluje momentima za pamćenje.
Stanley Kubrick je snimio remek-djelo satiričke, apsurdističke komedije, zasigurno najbolju političku satiru svih vremena, a najluđe od svega jest da je film i dan-danas aktualan i relevantan u vrijeme nekih novih nuklearnih prijetnji, dekadama nakon Hladnog rata, možda i aktualniji i relevantniji nego u doba nastanka.
Inspiriran romanom “Red Alert” Petera Georgea i apsurdnim hladnoratovskim paranojama šezdesetih koje su prijetile “tko-će-koga-raznijeti” atomskim ratom između dviju nuklearnih sila, SAD-a i SSSR-a, Kubrick je iznjedrio zimzeleni antiratni i antimilitaristički klasik, treći u njegovoj filmografiji (“Staze slave”, “Full Metal Jacket”).
Zanimljivo, film je isprve, sukladno Georgeovu predlošku, trebao biti hladnoratovski triler o sprječavanju nuklearnog rata, ali ga je Kubrick pretvorio u crnu komediju s puno verbalnog i fizičkog, “slapstick” humora, tj. satiru i – pogodio. U protivnom, “Dr. Strangelove” bi bio jedan u nizu hladnoratovskih trilera tipa “Kritična točka” ili “Fail Safe”, a ovako je ispao jedinstven u vremenu nastanka i Kubrickovoj filmografiji.
Ovo je možda posljednji put da je Kubrick bio “opušten” iza kamere, lišen manijakalne metodičnosti i perfekcionizma po kojem je postao poznat (“Isijavanje”, “Oči širom zatvorene”). Naravno, kadrovi su i sistematični i perfekcionistički i u “Dr. Strangeloveu”, naročito kad je kamera u ratnom kabinetu s velikim okruglim stolom obasjanim kružnim svjetlom nalik kupoli koja ga prati/obavija poput Saturnova prstena.
Ratni kabinet podsjeća na kružni interijer svemirskog broda, a stol i “svjetlosna” kupola poviše njega oblikovno mogu tvoriti onu svemirsku postaju u “Odiseji u svemiru” da ih se postavi vertikalno. Svakako, film je vinuo Kubricka u prvu ligu redatelja, doveo ga na korak do “A Space Odyssey” (idući projekt) i zacementirao njegove preokupacije u vezi pogleda na ljudski rod (“Barry Lyndon”), a i potvrdio je Petera Sellersa (“Pink Panther”, "Dobrododošli, gospodine Chance") kao vanserijskog komičara u trostrukoj ulozi.
Paralela između “Dr. Strangelovea” i “Odiseje u svemiru” može se lako povući zahvaljujući temi strojeva koji se mogu oteti kontroli (i otimaju se), a izgradila ih je ljudska ruka. Dok je u drugom filmu to kompjuter HAL-9000, u prvom su američki bombarderi B-52, naoružani s po 40 megatona atomskih bombi.
Bombardere je na Rusiju poslao paranoidni i poremećeni američki general Jack D. Ripper (Sterling Hayden) s falusoidnom kubankom u ustima i time se ponosi, na užas zabezeknutog britanskog satnika na razmjeni Lionela Mandrakea (Sellers) koji nema točan iznos sitniša da nazove Bijelu kuću za spas svijeta, a Pentagon ne želi prihvatiti naplatni poziv.
B-52 su poletjeli nakon što je Ripper naredio neautorizirani zrakoplovni napad na SSSR i više se ne mogu opozvati, odnosno samo on, nedostupni general, ima šifru za opoziv. Nasuprot B-52 je sovjetski “uređaj Sudnjeg dana”, programiran da u slučaju nuklearnog napada izvede protunapad i uništi sav život na Zemlji, a još ga se manje može zaustaviti.
Konačno, tu je i mehanička ruka titularnog dr. Strangelovea (opet Sellers), znanstvenika, bivšeg nacista i savjetnika američkog predsjednika Merkina Muffleyja (također Sellers) koji je često na telefonu sa sovjetskim premijerom (“Dimitri, imamo mali problem...”). Ruka kao da razvija vlastiti um, pokušava formirati naci pozdrav, pa i zadaviti Dr. Strangelovea.
Suludo, ali takav je film koji efektno isprepleće zbivanja između Ripperove vojne baze u stanju “crvene uzbune” (“ovo nije vježba”), ratnog kabineta i interijera B-52 gdje vlada patriotski major T.J. “King” Kong (Slim Pickens) i upravo će on zajahati falusoidnu atomsku bombu.
Sigmund Freud bi imao materijala za analizu gledajući “Dr. Strangelove” zahvaljujući Kubrickovoj sprdačini na račun američkog vojnog “kurčenja”. Jedini ženski lik u filmu je Miss Scott (Tracy Reed), ljubavnica ratobornog mačo generala “Bucka” Turgidsona u izvanrednom tumačenju Georgea C. Scotta koji se zagrijavao za ulogu Pattona u istoimenu filmu.
Turgidson žvače žvaku, očijuka s Miss Scott preko telefona usred svjetske nuklearne krize, svugdje vidi “crvene”, smatra da je brojka od 10-20 milijuna američkih žrtava prihvatljiva i tuče se sa sovjetskim ambasadorom Aleksyjem de Sadeskyjem (Peter Bull) u ratnom kabinetu.
“Gospodo, ne možete se tući ovdje, ovo je ratni kabinet”, upozorava ih američki predsjednik Muffley i savršeno sumira (anti)nuklearnu satiru. Gledatelju ne preostaje ništa drugo nego da se (na)smije ususret Kubrickovu smaku svijeta.