Okolnosti iz prošlogodišnjeg preživljavačkog trilera “Pad” bivaju izokrenute u istovjetno žanriranom ostvarenju “Do posljednjeg daha” (“The Dive”). U filmu “The Fall” imali smo dvije prijateljice koje zapnu na vrhu iznimno visokog radijskog tornja, 600 metara iznad zemlje, jednom kad se ruzinave stepenice uruše pod njihovim nogama.
S druge strane, “Do posljednjeg daha” prati dvije sestre na ronilačkoj ekspediciji nakon što jedna od njih, s ograničenom količinom kisika, zapne pod stijenom na dnu mora, nekih 28 metara ispod površine, a druga je pokušava spasiti u grčevitoj utrci s vremenom.
“The Dive” može podsjetiti i na “47 Meters Down”, gdje dvije sestre ostanu zatočene (također na dnu mora) u kavezu za gledanje morskih pasa koji kruže oko njih dok im polako nestaje kisika. Dakle, ovo je nekakav “28 Meters Down” bez morskih pasa.
Također, premisa “Do posljednjeg daha” je i svojevrsna podvodna inverzija filma “127 sati” s Jamesom Francom u ulozi planinara čiju desnu ruku poklapa stijena i zarobljava ga na dnu kanjona. Ukratko, “The Dive” nije posve originalan “survival” triler, što potvrđuje i činjenica da je posrijedi njemačka verzija norveškog filma “Breaking Surface”.
Povrh toga, neoriginalnost kao da (ne)namjerno podcrtava hrvatski prijevod izvornog naslova, prethodno iskorišten ne samo za Godardov kult-klasik “Do posljednjeg daha” i njegov američki remake, već i dramu “Breathe” s Andrewom Garfieldom i Claire Foy.
Ipak, unatoč manjku izvornosti i inferiornosti spomenutim naslovima, “The Dive” se prirodno uklapa u trend svedenih filmova o preživljavanju (“Živ zakopan”, “Gravitacija”, “Sve je izgubljeno”, “Opasnost iz dubine”, “Ne diši”, “Podivljalo more”, “Pod vatrom snajpera”, “Plijen”, “Kisik”, “Zvijer”) i u približnom je dometu friškog Netflixova hita “Nigdje”.
Forte “survival” filmova su poistovjetljivi likovi u ovom ili onom škripcu na granici (nekad i preko granice) tzv. suspenzije nevjerice, tj. situacije koja se odvija mahom u realnom vremenu i nagoni gledatelja da počne gristi nokte od napetosti. “Do posljednjeg daha” ide tim tragom.
Otuđene sestre Drew (Sophie Lowe) i May (Louisa Krause) dolaze na izolirani predio Malte kako bi istražile podvodne špilje i guštale u ronjenju kao naizgled jedinoj stvari koja ih povezuje, zbog čega se i nalaze jednom godišnje. Nedugo nakon što pronađu špilju u kojoj mogu udahnuti normalan zrak i nastave roniti, dogodi se potres i kiša stijena padne u more.
Drew uspije nekako izmaknuti stjenovitim projektilima, ali ne i May; nju jedna stijena prikliješti za dno mora. Zaliha kisika je limitirana i May ima još 20-ak minuta (ne 127 sati) da preživi, stoga upućuje Drew da je ostavi, izroni na površinu, pozove (u)pomoć i uzme jedan rezervni tank s plaže, po mogućnosti i dizalicu iz prtljažnika rentanog automobila (ako uopće postoji) s kojim su se dovezle iznad obale.
“Imamo dosta opcija”, smireno će May i doda “Što si smirenija, manje zraka trošiš”. Sat napeto otkucava 20 minuta dok Drew izranja i shvaća da je odron zatrpao njihove tankove s kisikom, mobitele i ključeve automobila. Ona se mora popeti po druge tankove na zadnjem sjedištu automobila čije staklo razbija da ih se dočepa, ali ne može otvoriti prtljažnik.
Redatelj Maximilian Erlenwein podiže tenziju kad podigne kameru iznad obale i sagleda ogoljeni okoliš, bez žive duše, samo s jednom (napuštenom) crkvicom milju (pre)daleko. Erlenwein povlači paralelu između situacije na površini i ispod nje, orkestrirajući napetu scenu kad Drew ugleda koćaricu i dvoji hoće li pričekati da brod dođe do nje ili zaroniti da donese kisik sestri kojoj su preostale dvije minute u tanku.
Kad Drew zaroni, tank joj ispadne na dno i ona je prisiljena dati sestri svoj kisik i onda roneći na dah pronaći bocu. U tom trenutku gledatelj ima osjećaj da će joj “prsa eksplodirati”, kako bi rekao Zagor roneći preko nekoliko stranica stripa. No, šalu na stranu, napetost se nastavlja kad Drew odluči izroniti na površinu prije nego što brod ode, ali mora to napraviti polako radi dekompresije.
To su vrhunci filma koji periodički prekida tenziju Mayinim flešbekovima na djetinjstvo sa sestrom ili možda kupuje vrijeme u nestašici ideja za potenciranje preživljavanja. Srećom, Drewičine odluke nisu ishitreno-idiotske i rijetko potiču “suspension of disbelief” kod gledatelja, a i čini se da je redatelj vidio film kao (metaforičku) dramu o dvije sestre, odnosno priču o sestrinskoj ljubavi većoj od mora. “Natrag u maternicu”, kaže jedna od sestara kad zarone. May i Drew doživljavaju ponovno rođenje ususret smrti.