Azbesta u okolici Splita dotaknuo se 2020. društveno angažirani hrvatski hibridni film “Nulti krajolik” sa scenama prosvjeda za čisti zrak itd. Nekoliko godina kasnije, azbest je ponovno tema jednog filma nastalog u hrvatskoj (ko)produkciji, ali lociranog četristotinjak kilometara od Splita.
“Čovjek bez krivnje” (“L’uomo senza colpa”) odvija se u okolici Trsta, na granici Italije i Slovenije, gdje svake godine umre oko sto tisuća ljudi od izloženosti opasnom materijalu, kako doznajemo na odjavnoj špici filma koji je svjetsku premijeru imao na Tallinn Black Nights Festivalu, a hrvatsku u Puli.
Uvodna scena je u skladu s tim saznanjem prilično košmarna: ljudi s prašnjavim licem i odjećom od azbesta nalaze se u sudnici, tražeći pravdu koja im je uskraćena i koju vjerojatno neće dočekati živi.
Nevidljivi ubojica azbest u slovensko-talijansko-hrvatskom filmu odnosi žrtve i ostavlja ljude bez daha, prisiljavajući oboljele na spremnik za kisik kako bi produljili život dok im ne razori pluća i posve ih ne proždre iznutra. Društveni angažman je prisutan u “Čovjeku bez krivnje”, tj. osuda industrijskog nasljeđa i apel da se stvari promijene nabolje. Međutim, slovenski redatelj/scenarist Ivan Gergolet rabi azbest kao podlogu za intimnu, egzistencijalnu dramu s elementima trilera i mnoštvom moralnih dilema.
Kolektivno postaje osobno u filmu u kojem ubrzo nakon uvoda upoznajemo glavni ženski lik, medicinsku sestru Angelu (solidna talijanska glumica Valentina Carnelutti; “Lude od sreće”). Angela je ostala udovica nakon smrti supruga od posljedice izloženosti azbestom, koja čeka i muža njezine prijateljice Elene (Rosana Mortara).
Obojica su radila za građevinskog poduzetnika Francesca (slovenski glumac Branko Završan; “Ničija zemlja”, “Izbrisana”, “Comic Sans”), odgovornog za obolijevanje lokalnih ljudi. Kad Francesco završi hospitaliziran u bolnici zbog moždanog udara i Angela ga posjeti, ona upoznaje njegova sina Enrica (Enrico Inserra).
Nemajući pojma tko je Angela, tj. da ima “vezu” s Francescom, Enrico je zamoli da mu njeguje oduzetog oca kad ga puste iz bolnice na kućnu njegu. Iako se Angela isprve nećka bi li pristala, ona to napravi iz osvetničkih nagona, planirajući kazniti čovjeka koji je neposredno nanio bol ne samo njoj i njezinoj obitelji.
Odnos njegovateljice i pacijenta postaje srž filma, otprilike kao u “Misery”, sa sličnim omjerom psihološkog i fizičkog, mržnje i ljubavi. Doduše, Gergolet ne zalazi u domenu horora, samo trilerski odapinje psihološke tenzije među akterima.
Psihologija (i patologija) krvnika i žrtve je intrigantno izložena, s povremenim promjenama uloga i fizičkim okršajima kao preslikom unutarnjih psiholoških stanja i osjećaja osvete, bijesa, patnje i krivnje, sve dok se odnos ne počne mijenjati kad se među njima razvije “love/hate” privlačnost na tankoj granici osvete i oprosta.
Glumci su na visini zadatka i nijansirano dočaravaju pomiješane osjećaje likova opipljive ljudskosti, mahom govorom tijela, bez izgovorene riječi, posebice u slučaju Završana. Nijansirana je i režija, minimalistička, odrađena s puno intuicije za likove i situacije, s okom za detalje (smežurani prst). Gergolet je režirao film dosta zrelo za debitanta. “L’uomo senza colpa” najava je jedne potencijalno dobre redateljske karijere.