UZ STRUČNI SKUP 6. TRAVNJA U DUBROVNIKU, NA DAN KATASTROFALNOG POTRESA, 'VELIKE TREŠNJE' IZ 1667.
Hrvatski arhitekt i konstruktor Egon Lokošek (1948. – 2017.) rođen je u Splitu. Egon završava 1966. uglednu splitsku gimnaziju "Ćiro Gamulin" i upisuje Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, te kao najbolji student svoje generacije dobiva Rektorovu nagradu. U to vrijeme Arhitektonski fakultet drži Katedru za konstrukcije, na taj način odgojivši arhitekte konstruktore koji su uz veliko znanje iz opće kulture, povijesti umjetnosti i arhitekture znali na poseban arhitektonski način analizirati kompleksnu problematiku oblikovne konstrukcije i nosivog sustava, što će kasnije uvelike koristiti Egonu Lokošeku u profesionalnom bavljenju sanacijama graditeljske baštine. Briljantnog studenta uočava šef katedre prof. Eugen Erlich i zapošljava na svojoj katedri kao mladog asistenta. Prof. Erlich bio je Egonov veliki učitelj – elegantna konstrukcijska rješenja koja su prof. Erlich i arhitekt Marijan Haberle primijenili u arhitekturi tog vremena rezultirala su vrhunskim ostvarenjima hrvatske arhitekture i usmjerila profesionalna razmišljanja mladog arhitekta.
Nakon prvih deset godina nastavničkog rada sa studentima, ali i angažmana na projektima zaštite graditeljske baštine, slijedi poziv dubrovačkih institucija, kada se Egon Lokošek prihvaća projekta sanacije i obnove nosive konstrukcije franjevačkog samostana Male braće. U ovom važnom životnom periodu sudjeluje u radu međunarodnoga Stručnog savjetodavnog povjerenstva za obnovu Dubrovnika pri Zavodu za obnovu Dubrovnika, gdje se upoznaje s profesionalnim stavovima u obnovi graditeljske baštine rimskog profesora Giorgia Crocija. Nakon prof. Eugena Erlicha, prof. Giorgio Croci drugi je veliki Egonov učitelj.
Prof. Crocija, najvećega autoriteta na području sanacija nosivih konstrukcija graditeljske baštine, dugogodišnjeg i doživotnog predsjednika Znanstvenog odbora za analizu strukturalnih problema pri ICCROM-u (Međunarodnog studijskog centra za konzervaciju i restauraciju kulturne baštine), Hrvati poznaju i kao autora sanacije nosive konstrukcije Hrvatskog zavoda i crkve sv. Jeronima u Rimu. Prof. Croci bio je izrazito nezadovoljan agresivnom, nepromišljenom obnovom Dubrovnika nakon crnogorskog potresa iz 1979. godine jer se radilo o prevelikom betoniranju elegantne arhitekture spomenika kulture i o nerazmišljanju što će se dalje događati na objektima zbog disbalansa novougrađenih betonskih masa u izvornoj konstrukciji spomenika kulture, a pogotovo onih koji su izgrađeni na nasutoj podlozi Dubrovnika. Svoj profesionalni stav iznijeli su prof. Croci i Alessandro Bonci na berlinskom kongresu 1998. temom: "Ratna i potresna oštećenja u Dubrovniku, preventivne i sanacijske mjere".
Zahvaljujući koordinacijskim sastancima Povjerenstva u Dubrovniku, nakon kojih prof. Croci na rimskom sveučilištu "La Sapienza" tijekom 1997. analizira i definira protupotresne kriterije u obnovi dubrovačke Biskupske palače metodom konačnih elemenata u linearnim i nelinearnim proračunima, Stručno savjetodavno povjerenstvo za obnovu Dubrovnika na čelu s predsjednikom prof. Miljenkom Domijanom, glavnim konzervatorom Ministarstva kulture RH, donosi preporuku o primjeni nove znanstvene metode u svim budućim projektima zaštite graditeljske baštine u Hrvatskoj. Paralelno s pionirsko-vizionarskim projektom obnove dubrovačke Biskupske palače, cjeloviti projektni postupak koji je osmislio multidisciplinarnu projektnu matricu sanacije, obnove i protupotresne zaštite nosivih konstrukcija graditeljske baštine u Hrvatskoj, bio je upravo projekt sanacije i obnove nosive konstrukcije hvarskog Arsenala i povijesnog kazališta autora Egona Lokošeka.
Ovom odlukom, tj. prihvaćanjem nove znanstvene metode u istovremenim projektima obnove dubrovačke Biskupske palače i hvarskog Arsenala s povijesnim kazalištem, zlatnim slovima u povijest konzervatorske struke u Hrvatskoj upisani su: vodeći članovi Stručnog savjetodavnog povjerenstva za obnovu Dubrovnika, uz prof. Miljenka Domijana, akademici Igor Fisković i Vladimir Marković, tadašnji ravnatelj Hrvatskog restauratorskog zavoda prof. Ferdinand Meder, arhitekt konstruktor Egon Lokošek, također i konzervatori dubrovačkog i splitskog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture te djelatnici Zavoda za obnovu Dubrovnika. Izniman doprinos realizaciji ovih odluka dala je tadašnja tajnica Povjerenstva, gospođa Ivanka Jemo (buduća dr. sc. i ravnateljica Zavoda) svojim stručnim, savjesnim i strpljivim koordinacijama i praćenjima rada Povjerenstva.
To je sve dalje rezultiralo vrhunskim dubrovačkim projektima Egona Lokošeka: sanacije i obnove crkve sv. Vlaha u svojstvu glavnog projektanta obnove, kao i nastavka projekta sanacije i obnove nosivog sustava dubrovačke Biskupske palače, jer prof. Croci napušta dubrovački projekt zbog hitne sanacije, potresom iz rujna 1997. porušene Papinske bazilike sv. Franje Asiškog, projekta s kojim stječe svjetsku slavu. Ipak, zanimljiva je odluka prof. Crocija da se upravo "Analiza protupotresnih kriterija u obnovi dubrovačke Biskupske palače" uvrsti već od 1998. u nastavni program konstruktorskih kolegija "Facolta di Ingegneria" rimskog sveučilišta "La Sapienza".
Nakon dubrovačkih projekata i projekta obnove hvarskog Arsenala s povijesnim kazalištem, slijede autorski splitski projekti Egona Lokošeka i njihove realizacije: sanacija i obnova konstrukcije Jupiterova hrama (Krstionice sv. Ivana), Zlatnih vrata Dioklecijanove palače i npr. barokne prigradnje – kora katedrale sv. Dujma. Ne samo po autorskim projektima sanacije i obnove nosivih konstrukcija najvrjednije hrvatske graditeljske baštine, a u narednih 20 godina uslijedilo ih je više od 250, zapamćen je kao ozbiljan i odgovoran projektant jer je stalnim projektantskim nadzorom kontrolirao kvalitetu radova izvođačkih tvrtki i pazio da se ne dogode odstupanja radova u izvođenju od projektne dokumentacije.
Prof. Croci je u analizi protupotresnih kriterija pri obnovi i protupotresnoj zaštiti nosive konstrukcije dubrovačke Biskupske palače koristio vlastiti softver. Međutim, u vremenima odmah nakon Domovinskog rata primjena metode konačnih elemenata u konzervatorskoj struci graditeljske baštine u Hrvatskoj bila je na početku. U hrvatskom graditeljstvu egzistiralo je tek nekoliko softverskih programa za štapne sustave i ploče. Zato Egon Lokošek zajedno s inženjerima Brodarskog instituta u Zagrebu formira softver za prostorne nosive sustave zaobljenih konstrukcijskih formi. Tih godina na hrvatskom tržištu još nisu postojali specijalizirani američki softveri.
I uspjeli su! Vlastitim softverom istraženi su prostorni modeli za cijeli arhitektonski sklop hvarskog Arsenala s povijesnim kazalištem i okolnim prigradnjama. Naravno, kompjutorskom grafikom prikazan je odziv nosivog sustava (deformacija i naprezanja) ovog pionirskog rada za sva propisana opterećenja i rezultati analiza pokazali su razdvajanje u gornjim dijelovima ploha poprečnih i uzdužnih nosivih zidova Arsenala. To su mjesta na kojima je i na stvarnoj nosivoj konstrukciji došlo do odvajanja dvaju međusobno okomitih zidova. Na taj način pouzdano je utvrđen uzrok postojećih najvećih oštećenja na zidanoj konstrukciji Arsenala. Lokošekova provjera rezultata analize kasnijom nabavom specijaliziranih američkih softvera potvrdila je vrhunsko hrvatsko znanje.
Opsežna istraživanja postojećeg stanja objekta, uz analize cjelokupnog prostornog modela i parcijalnih modela nosive konstrukcije Arsenala, osigurala su pouzdanu sliku uzroka i posljedica oštećenja na kojoj je Egon Lokošek temeljio projekt sanacije i obnove nosive konstrukcije Arsenala i povijesnog kazališta. Novoosnovanu multidisciplinarnu projektnu metodu (metodska matrica!) sanacije povijesnih konstrukcija hrvatskoga graditeljstva, temeljenu na učenju velikih profesora Erlicha i Crocija – "tek na osnovu detaljne analize uzroka, ozbiljne i opširne dijagnoze, postavlja se terapija!" – iz počasti prema isusovcu, velikom hrvatskom znanstveniku Ruđeru Boškoviću i njegovu senzacionalnom radu na sanaciji kupole crkve sv. Petra u Vatikanu, Egon Lokošek je nazvao "Sublata causa tollitur effectus".
Implementiranje novih znanstvenih postignuća u projektima sanacije nosivih konstrukcija hrvatske graditeljske baštine osiguralo je realizaciju glavnog polazišta obnove i projektnog cilja kojem su težile generacije hrvatskih konzervatora prije ove spomenute vodeće izvanserijske generacije konzervatora (povjesničara umjetnosti i arhitekata konzervatora), a to su postavka o nužnosti očuvanja izvornog prostornog sustava građevine, tzv. oblikovne konstrukcije i materijala od kojih je ona sagrađena, te uz poštovanje svih zakonskih propisa u graditeljstvu vratiti nosivom sustavu, oštećenom zubom vremena ili načinom građenja u povijesnom trenutku, dio izgubljenog nosivog kapaciteta. Općenito, uspostavljena projektna metoda (metodska matrica!) pri obnovi dubrovačke Biskupske palače i hvarskog Arsenala s povijesnim kazalištem bila je od pionirskog, ali i vizionarskog značaja za buduće projekte sanacije i obnove graditeljske baštine.
Osim osnivanja metodske matrice u spomenutim projektima, u ovom tekstu potrebno je navesti i dva izvanredna inženjerska i tehnološka rješenja koja je Egon Lokošek primijenio u sanaciji i obnovi nosivog sustava Arsenala i povijesnog kazališta:
1. Još u osamdesetim godinama, prije Domovinskog rata, Egon Lokošek je dobio poziv od Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture (današnjeg splitskog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture), Centra za zaštitu kulturne baštine Hvara (današnjeg Muzeja hvarske baštine) i stručne službe Grada Hvara da donese mišljenje o sanaciji uočenog lošeg stanja nosivih drvenih greda ispod poda kazališta, loža i pozornice. Ključno je bilo pitanje kako zamijeniti oštećene drvene grede ispod poda kazališta, a naročito u prostoru ispod originalne, drvene konstrukcije elegantnih loža koje se nisu smjele oštetiti. Već je tada donesena odluka o potrebi sagledavanja problematike nosivosti ne samo drvene konstrukcije ispod kazališta, već konstrukcije cijelog Arsenala, njezine sanacije i obnove. Nažalost, rat je prekinuo radove na izradi projektne dokumentacije konstrukcijske sanacije i obnove Arsenala. U godinama odmah nakon Domovinskog rata Egon Lokošek nastavlja s projektom uz ograničena financijska sredstva, koja su jedva pokrivala troškove istražnih radova i projekta. Zahvaljujući inženjerskom rješenju ing. Lokošeka, stoljetne lože hvarskog kazališta ostale su netaknute i kasnije osvježene zablistale nakon restauratorskih radova. Pri tome je uspješno zamijenjena oštećena prastara drvena konstrukcija poda kazališta (dovedena u kritičnom stanju zbog gljivica i insekata koji su totalno narušili fizičko-mehanička svojstva drvenih greda) novim hrastovim gredama i nosivim KERTO pločama od lameliranog ariša, iznimnih mehaničkih svojstava. Za vrijeme izvođenja ovih radova, opterećenje konstrukcije stoljetnih loža prebačeno je na nosivu konstrukciju stropa iznad kazališta (poda tavana) te je razrađen plan potporne konstrukcije, plan i redoslijed zamjene pojedinih sekcija podne konstrukcije, koji su bili prikazani na posebnim nacrtima s izvedbenim detaljima kojih se izvođač morao pridržavati.
2. U godinama odmah nakon Domovinskog rata iz Instituta za drvo u Zagrebu ing. Lokošek dobiva informaciju o finskoj KERTO tehnologiji nosivih ploča od lijepljenih lameliranih drvenih slojeva, iznimnih mehaničkih svojstava, koju je inovatorski primijenio u obnovi Palače Grisogono na Peristilu, hvarskog Arsenala i povijesnog kazališta, te u obnovi dubrovačke Biskupske palače. Ova vrhunska tehnologija lameliranog drva ima izvanredno povoljan omjer mase i mehaničkih svojstava nosivih ploča (mala masa, a velika mehanička svojstva konačnog proizvoda!), što ovim nosivim pločama daje pravu upotrebu kod protupotresnih sanacija i zaštite graditeljske baštine. Iznimna mehanička svojstva dobivena su upotrebom ariša koji u tundrama (finskim i sibirskim) ograničeno raste u teškim uvjetima. Potres kao uzročnik posebnog horizontalnog opterećenja značajan je u našim prostorima i posvećuje mu se posebna pažnja u analizi nosivih konstrukcija, naročito u sanaciji graditeljske baštine. Međutim, kod hvarskog Arsenala najveći problem odziva konstrukcije na potresna opterećenja bila je njegova izvorna nepovoljna geometrijska konfiguracija, tj. oblikovna konstrukcija. Ugradnjom nosivih lameliranih ploča od ariša male mase, a iznimno velikih vrijednosti mehaničkih svojstava, spregnutih s novim hrastovim gredama u T-profil u podu kata, kao i promjenom konstrukcije poda tavana i krovišta, ing. Lokošek je ovim projektom i novom tehnologijom u Arsenalu ugradio dva horizontalna protupotresna diska koji su, propisno se vezujući za obodne nosive zidove, izvanredno ukrutili i stabilizirali cijelu građevinu. Odlično svojstvo ariša je i kemijsko svojstvo njegove smole koja prilikom gorenja ne stvara otvoreni plamen, već tinja u drvu i zato je dodatno pogodna u protupotresnoj sanaciji konstrukcija kulturne baštine javnih građevina: škola, kazališta, palača, samostana, domova umirovljenika itd. Iz povijesti gradnje mletačkih arsenala znamo zanimljiv podatak da je Venecija gradila arsenale upotrebljavajući upravo ariš (standardnog rasta!) iz venetskih šuma kao građevni materijal jer su se u arsenalima zbog brodograditeljske tehnologije gradnje i popravaka brodova često događali požari.
U 2009. potpuno je dovršena zahtjevna sanacija nosive konstrukcije hvarskog Arsenala i povijesnog kazališta, prekrasne velike graditeljske "školjke" od kamena i drva. Nakon toga arh. Tomislav Krajina riješio je naknadne zahtjeve Poglavarstva grada Hvara projektom elegantne garderobe i sanitarnog čvora na katu za kazališnu publiku, kao i interijersko rješenje prizemlja Arsenala za multimedijalne prezentacije. Potrebno je istaknuti nastojanje i rad svih stručnih djelatnika Poglavarstva grada Hvara koji su godinama ulagali velike napore da financijski pokriju sve potrebne troškove ove izuzetne obnove. Timski rad na sanaciji i obnovi hvarskog Arsenala i povijesnog kazališta dobio je 2019. nagradu "Vicko Andrić", a u svibnju 2020. i nagradu Europe Nostre u kategoriji najuspješnijeg europskog konzervatorskog ostvarenja. Zaslužni tim splitskih konzervatora – pročelnici i konzervatori Joško Belamarić i Radoslav Bužančić, te konzervatori Goran Nikšić, Anita Gamulin i Ambroz Tudor, strpljivo su i znalački obnavljali konzervatorsko zahtjevan graditeljski sustav Arsenala i povijesnog kazališta. Europska nagrada samo je okrunila desetljećima plodnu suradnju splitskih konzervatora i Egona Lokošeka, u kojoj visoko mjesto zauzima i obnova zvonika župne crkve u Sutivanu, za koju je Egon Lokošek dobio još jednu timsku nagradu "Vicko Andrić", zajedno s Radoslavom Bužančićem i tvrtkom koja je izvodila radove.
Splitski Konzervatorski odjel Ministarstva kulture i Književni krug pokreću "Zbornik radova obnove hvarskog Arsenala i povijesnog kazališta", a Dubrovačka biskupija, Zavod za obnovu Dubrovnika i Institut za povijest umjetnosti "Monografiju i zbornik radova obnove dubrovačke Biskupske palače". Na taj način ostat će trajno zapisane obnove objekata iznimne povijesne i kulturne važnosti, ali i vrhunski rezultati spomenute izvanredne generacije hrvatskih konzervatora (povjesničara umjetnosti i arhitekata konzervatora) koji su znanstvenim postignućima dosegnuli najveći nivo zaštite hrvatske, dakle svjetske graditeljske baštine, nikada ne zaboravljajući riječi velikana povijesti umjetnosti, akademika Cvite Fiskovića: "Tko je dobio stvari na čuvanje, nije njihov gospodar. On ih ne smije oštećivati, već čuvati!"
Tekst napisala: NIVES LOKOŠEK, dipl. ing. brodogradnje, nives.lokosekprojekt@gmail.com
