Na 'stražnji dan', ubrala bi se lovorika i išlo gombinjavat' po baštinama

'Ovi dvori dobar večer, čestito vam Badnja večer... domaćine poš'o spati mi ćemo ga stati zvati, čeka ćemo da se obuče iz ormara ključ izvuče, domaćine poštovani došlo vrijeme odolani...' stihovi su stare primorske kolende koja je, ne tako davnih godina, odjekivala primorskim kućama. Danas sve rjeđe, ali, na sreću, još ima onih koji do toga drže. I trebalo bi, to nam je dužnost, sačuvati običaje naših starih. U Smokovljanima, selu Dubrovačkog primorja u kući obitelji Katičić tradicija se itekako njeguje. Ovdje se na Božić jede zelena menestra, kolendava se po starinsku, a Linđo igra tek na Stjepandan.

Od sv. Kate

- U Dubrovačkom primorju vrijeme došašća počinje ranije nego u crkvenoj godini, sa sv. Katom do Badnjega dana. U to vrijeme žene kolendavaju, što je vrlo značajno jer u Hrvatskoj jedino u Dubrovačkom primorju idu kolendati samo žene. Gdje god se sastale na paši, doma kad kuhaju, kad idu u crkvu pjevaju kolende 'Ovi dvori dobar večer', 'Kolendari kuće grade', 'Božić zove s one strane', 'Sve jezero, sve zeleno'... Ima 15-ak jako starih kolendi, što je jedinstveno u Hrvatskoj – kaže nam Mato Katičić, jedan od rijetkih entuzijasta koji običaje čuva od zaborava. Kolendavanje je, tvrdi, navještaj da dolazi nešto svečano, da dolazi Isusovo rođenje. Kad bi žene došle kolendati domaćica bi ih dočekala s prtvom (u njoj je prije kisnuo kruh) punom naranača, rogača, smokvi, mjendula, oraha.
- Na Badnji dan pjevaju se samo dvije kolende, kad žene obilaze od kuće do kuće i pjevaju stare tekstove 'Ovi dvori dobar večer'. Kad su obišle cijelo selo, sve do zadnje kuće, idu u crkvu na polnoćku i pjevaju 'Koja je ovo noć noćašnja porođenje Jesusovo'. Poslije ponoćke se ide opet u kuće ali tada idu više muškarci, malo žene. Cijelu noć bi se družilo po kućama i ujutro na Božić bi bila zornica u Visočanima u pet ura. Sa zornice bi se išlo doma marendat pa na pučku misu u 11 ili podne – prepričava ponosno Primorac.

Grančica lovora

Dan prije Badnjeg dana, kako ga na ovom području nazivaju, na 'stražnji dan', ubrala bi se lovorika i onda bi muškarci išli gombinjavat' po baštinama.
- Na svaki se dolac ili njivu, štalu i kuću na imanju stavlja grančica lovora. Prije bi stari ispalili iz kubure đe god bi stavili grančicu lovora – kaže Mato, a susjed Niko Morđin dodaje kako je to bila neka vrsta blagoslova svega na imanju.
Dan prije Badnjeg dana ubere se badnjak, okiti ga se lovorikom i na vrhu se ureže križ.
- Badnjak se pred noć na Badnju večer unosi u komin da se naloži. Domaćin prvo pokuca i kaže: 'dobar večer, jeste se meni nadali'. Onda badnjak posipa šenicom, vinom i krštenom vodom. 'Badnjače, ja te posipam pšenicom bjelicom da bi nam rodila pšenica bjelica, ja te polijevam vinom da bi nam rodila vinova lozica i škropim te krštenom vodom i svih nas ođe prisutne'. Onda se izmoli Oče naš – kaže Mato i nastavlja:
- Badnjak se naloži i gori na Badnju večer dok ne pregori. Na Božić se polovica badnjaka digne i ostavlja za Novu godinu. Na Novu se ponovno stavlja taj komad da pregori, i ponovno se jedan komad ostavlja za Sveta Tri kralja. To što je izgorjelo nosi se u vinograd đe je loza. To je običaj neka vrsta vjerovanja da će loza rodit '– kaže Mato i dodaje kako se u Smokovljanima loži jedan badnjak a u gornjim selima su se ložila tri.

U kačulu na ognjištu

Što se jelo na Badnjak i Božić?
- Na sam Božić tradicionalno jelo zelena menestra. Skuha se na Badnju večer do polnoćke. Na Božić se ništa ne sprema. U zelenu menestru ide svinjetina, ne samo panceta nego i od glave, noge..., kaštradina, kupus raštika i patate. To je u Dubrovačkom primorju zelena menestra. Kuha se u bakrenom kačulu na ognjištu. Najprije se skuha meso pa ga izvadiš i onda se stavlja kupus i patate. Ali u kačulu, nikako na špaheru ili na plinu. Usput se ispeče kobasica, umbuo. Od slatkoga spravljala se kontonjata, hrostule, suhe smokve i pandišpanj. A na Badnji dan se jelo svašta i ništa. Nije bilo bakalara ni ribe. Ko je znao za bakalar. Skuhala se ili pura ili kakvo sočivo leća, bobica, kupus pod ulje. Jelo se ono što nije vezano za meso i mliječne proizvode – otkriva nam družina u nošnjama.
A što se pak nošnje tiče, za Božić bi se oblačila 'nošnja k'o i za svaku neđeju za u crkvu', dok bi se na Stjepandan oblačila najsvečanija roba.
- Taj dan je bio više svečaniji od Božića koji je bio uz ognjište i komin. Baš festa je bila na Stjepandan, spremilo bi se pečeno meso i ono što je ostalo od Božića. Onda bi popodne bilo prvo linđo po podovima. Jer, zanimljivo je, u Primorju se od sv. Kate do Stjepandana nije igralo linđo. Na Stjepandan popodne bi se tek igralo. Tada bi domaćini ustvari svi muškarci išli obilaziti po obiteljima i čestitati. Onda bi se pjevalo 'U našega domaćina ima dosta rujna vina' i 'Domaćine obat oka donosi nam samotoka'.

Naranča, maslina, smokva

Mato Katičić otkriva nam još jednu ljepotu starih običaja. Na Badnji dan u obilasku kuća cure ili žene nose kolendu. Kolenda je u naranču zabodeno 15 grančica masline a na svakoj nanizano po tri, četiri smokve. Vrh je vezan pa se unutar kolende stavljaju i mjenduli u kori. Kad bi se išlo k rodbini to bi se darivalo, a većinom su, otkriva Katičić, cure kolendu darivale momku.
Niko Morđin prisjetio se djetinjstva kad bi uz pokojnog djeda gledao kako se loži badnjak.
- Bilo je lijepo, osobito za djecu. Veselilo se Božiću. Danas se ljudi ne vesele ničemu, svima je u pitanju lova. I đeca su išla kolendavat' i poslije na polnoćku, a onda u kuće po selu. Redom u svakoga. Neko bi i zasp'o, ali su se djeca pretežno veselila pa su bila budna. Kolendavali bi pa bi dobili suhih smokava, rogača, mjendula i oraha, jabuku ili naranču kad bi ko im'o. Ako bi dobio par suhih smokava, veselio bi se. Jer mnogo naroda nije imalo, nije moglo. Bilo bi ih po desetoro, neđe i petnaestoro u kući. Teško se živjelo. Ali bilo je zajedništva, priče i pjesme zimi po kominima. Nije bilo večeri da se neđe nije sijelilo. Danas svak' u svoju kuću – kaže nam Niko i dodaje kako je samo u njihovom zaseoku Dolina (Smokovljani imaju sedam zaselaka) sigurno bilo 15 djece. Danas, samo jedno.
U djetinjstvo ga vraća božićni ručak i polnoćka jer to mu je, kaže, bilo najveće veselje.
- Prvo bi se smolilo Boga pa onda jelo. Običaja se ne smije sramiti, oni se moraju njegovati, to je naše. Ali više malo tko drži do ičega – kaže Morđin. Pozdravljamo ih na kućnom pragu, uz miris dima iz komina i pogled na prelijepi primorski kraj i mislimo, baš je dobro što ovakvi ljudi postoje.