Odlučili smo nekoliko redaka posvetiti ženama koje su lice i ime udruge Kap u moru a one su nam ispričale dirljivu priču o ljubavi u ovim izazovnim vremenima kad će mnogi reći kako ljubavi za stranca gotovo i nema. One su osnivačice, volonterke, zaposlenice i voditeljice udruge, Katarina Curać, jedna od osnivačica i članica Upravnog odbora, Dalida Prižmić, voditeljica udruge, Anita Batistić, predjednica udruge od prvog dana, Claudia Tarle, jedna od osnivačica udruge, Irena Rončević član nadzornog odbora i pomoćnica i Irena Arambašić, pomoćnica.
„Udruga je nastala u siječnju 2011. godine iz sušte potrebe. Pomoćnika u nastavi je bilo jako malo na razini države, a potreba je bila velika. Dijete s poteškoćama ima pravo na obrazovanje kao i svako drugo dijete, a samostalno ne može pratiti nastavu. Naša predsjednica Anita je majka djeteta s teškoćama u razvoju kojemu je bio potreban asistent da bi pohađao nastavu. U traženju rješenja tog problema došli smo na ideju osnovati udrugu, željeli smo svakome djetetu osigurati pomoćnika u nastavi. Danas imamo prostorije u kojima provodimo razne aktivnosti, brojne projekte, a asistente osiguravamo u vrtićima, osnovnim i srednjim školama na području Grada Korčule i općina Orebić, Lumbarda i Smokvica“, prisjetila se Katarina.
„Kad se sjetim početaka, ne mogu vjerovati da smo došli gdje smo danas. Početak je bio jako težak i kompliciran. Kao majka djeteta s posebnim potrebama mogu reći da sam imala veliku sreću od vrtića do srednje škole biti okružena ljudima s razumijevanjem, sama zaista ne bih mogla. Pomoću udruge želimo i drugim roditeljima i djeci pružiti jednake mogućnosti i prilike“, ispričala nam je predsjednica Anita.
Katarina je u vrijeme osnivanja udruge bila apsolventica pedagogije i asistentica Anitinome sinu Stjepanu. Imala je potporu stručne službe korčulanske osnovne škole, odnosno psihologinje Ivice Fabris i defektologinje Nadire Peručić koje su i osnivačice udruge Kap u moru. Puno se toga promijenilo u svijetu pomoćnika u nastavi, priča nam kako je tada, sa Stjepanom, radila i u školi i u njegovom domu što se danas više svakako ne bi dopustilo. Danas je rad asistenta detaljno reguliran pravilnicima, primjerice u osnovnu školu bez suglasnosti ministarstva odrasla osoba koja nije zaposlenik škole uopće ne može ući i to je jako dobro, ističe Katarina. Ono što nije dobro je činjenica da se uz pravila nije definiralo centralno financiranje kao ni mobilni stručni timovi koji bi pomoćnicima bili savjetodavno tijelo, nadzirali bi njihov rad te usmjeravali pomoćnike i roditelje.
Upravo je u tim zakonskim rupama udruga uvidjela potrebu za djelovanjem. Glavni cilj je bio omogućiti djeci pomoćnika u nastavi u osnovnim školama, budući da je osnovnoškolsko obrazovanje obavezno, doslovno su gasili vatru misleći kako će državne institucije uskoro preuzeti njihovu ulogu.
„Kad smo počinjali s udrugom mislili smo kako je naša uloga privremena, kako će je uskoro preuzeti nadležno ministarstvo. Međutim, taj problem do danas nije riješen. Početak školske godine je uvijek stresan, asistenti su uvijek problem, nedostaje ih, poneko dijete ostane bez asistenta, a nije riješeno ni pitanje njihovog financiranja. Takva situacija nije dobra ni za asistente, bez obzira koliko su se educirali njihov posao nije siguran, slabo je i plaćen, radi se o minimalcu na pola radnog vremena, ali i o poslu u kojem zaista treba unijeti cijeloga sebe“, otkriva nam Claudia koja inače radi u školi.
Financiranje pomoćnika u nastavi opisno bi mogli nazvati žongliranjem između državnih institucija, jedinica lokalne samouprave i udruge. Neki će primjetiti kako bi djeca s posebnim potrebama trebala biti prioritet svakog uređenog društva, no u stvarnosti to izgleda otprilike ovako; u Pravilniku su nabrojene točno određene poteškoće na osnovu kojih se za djecu može tražiti pomoćnik u nastavi. Škola se tada obraća županiji koja pomoćnike financira preko projekta „Zajedno možemo sve”. Ako se upit odobri, članice udruge mogu odahnuti. Međutim, ako se ne odobre svi pomoćnici koji su potrebni, Udruga traži finaciranje od Ministarstva znanosti i obrazovanja, ali ni to nije garancija da će svako dijete dobiti pomoćnika. Znalo se dogoditi, pričaju nam iz udruge, da su se obraćali i općinama kako bi pokrili sve prijavljene potrebe. Taj proces se ponavlja iz godine u godinu budući da se suglasnost za pomoćnika traži svake godine za dijete kojem se dijagnoza nije promijenila u tek nekoliko mjeseci.
Dalida Prižmić udruzi se priključila 2015. godine, a danas je zadužena za pisanje i provođenje projekata kao i svakodnevne aktivnosti udruge. Pohvalila nam se s nekoliko projekata koji su u tijeku.
„Kad sam se priključila, neki su projekti već bili u provedbi, poput trogodišnjeg projekta, a koji omogućava tri pomoćnika u tri dječja vrtića u Korčuli i Orebiću. Taj projekt je trenutno u trećem ciklusu, provodi se već devet godina i teško je riječima opisati koliki pozitivan utjecaj ima za odgojitelje, roditelje i djecu. U vrtićima djeca s teškoćama u razvoju pohađaju redovne programe, bez asistenata koji su im produžena ruka jako se teško uključuju u aktivnosti. Trudimo se taj projekt gurati dalje, ali su se smanjila sredstva zbog svima poznate epidemiološke situacije. Nadamo se održati razinu tri pomoćnika, balansiramo troškove. Osim toga, provodimo i projekte pomoćnika u nastavi koji se svake godine raspisuju. Zaista nam je potrebna pomoć i Grada i općina“, naglasila je Dalida.
Iako je ova sezona bila, najblaže rečeno, uspavana za sve otočane, u udruzi je bilo aktivnije nego ikad! Dalida nam je otkrila kako je udruga ove godine prvi put provodila i ljetne aktivnosti.
„Na primjer, Anitin Stjepan je završio školu i njemu se jako teško zaposliti, ako se zaposli, majka gubi status. Odlučili smo aktivirati djecu i raditi s njima individualno. Aktivnosti smo provodile članica udruge Irena Rončević i ja, i četiri dana tjedno, radi se o odgojno obrazovnoj aktivnosti s uključenim metodama i vještinama koje smo naučili na edukacijama, počevši od terapije igrom, muzikoterapije do ABA terapije. Koristimo se didaktičkim sredstvima, igračkama te ulažemo puno mašte i kreativnosti kako bi djeca usmjerila pažnju na nas i odradili zadatke koje do njih tražimo. Djeca s posebnim potrebama ne pohađaju vrtić ljeti, a jako je bitno da ne izgube ritam do rujna. Roditelji su te aktivnosti izuzetno dobro prihvatili, aktivnosti su za njih potpuno besplatne“, ispričala nam je Dalida.
Članice udruge su tijekom godina organizirale i brojne edukacije i radionice usmjerene na učitelje, odgojitelje, roditelje i asistente kako ne bi bili uskraćeni za znanje koje je dostupnije njihovim kolegama u većim gradovima. Brojni stručnjaci i profesori gostovali su u Kap u moru, a neki od njih nedavno su oduševili i korisnike.
„Nedavno smo našim korisnicima ponudili dvije nove terapije, dinamičnu i zanimljivu terapiju s fizioterapeutom i hipoterapeutom Josipom Knezićem iz centra Ritam s konjima iz Stubičkih Toplica te muzikoterapiju koju je vodila profesorica Neda Perdija sa Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Terapije su bile i više nego uspješne, svi smo bili jako zadovoljni. Ovim putem pozivamo naše lokalne glazbenika da se aktiviraju i dođu volontirati u našu udrugu“, poručila je Anita.
Osim osiguravanja pomoćnika u nastavi, udruga organizira i pomoć u učenju djeci kojoj je to potrebno. Tako kroz razne projekte i aktivnosti, Kap u moru ima dvadeset i pet korisnika, osam zaposlenih osoba, i šest volontera. Njihovi planovi su veliki, ali i realni. U listopadu će krenuti s projekt za pomoć u učenju djeci s poteškoćama u učenju, a planiraju i opremiti senzornu sobu. Nadaju se realizirati i projekt osnivanja Centra za djecu s poteškoćama u razvoju za koji imaju spreman poslovni plan. Nedostaje im radnih terapeuta i edukacijskih rehabilitatora. Zahvaljuju se i udruzi Moje sunce koja im je ustupila prostor nekadašnje kasarne u Sv. Antunu koja u potpunosti zadovoljava njihove potrebe. Svaka pomoć i donacija od velike je koristi za udrugu, a to znači i za djecu čija borba za normalan i dostojanstven život nema kraja i nema cijenu. A, hrabrim volonterkama cijena je osmijeh njihovih štićenika, u tome su se sve složile.
„Nije teško raditi s djecom, to te toliko obuzme da mi ni jedan dan nije bio težak iako sam imala djecu s ozbiljnim dijagnozama. Godinu dana sam jednog dječaka,svaki dan pitala 'kako si?' i sama odgovara s 'dobro'. I onda ga jedan dan pitam 'kako si?', a on odgovori 'dobro'. Nema riječi s kojima se to može opisati, nema tih novaca koji to mogu platiti, vikala sam od sreće kroz cijeli vrtić“, prisjetila se Irena Arambašić, asistentica u dječjem vrtiću u Orebiću.
„Rad sa Stjepanom bilo mi je jedno od najljepših iskustava u životu. Obzirom na njegovu dijagnozu očekivali smo da se na poziv nikad neće odazvati, ali ipak, uvijek smo ga pozivali. Nikad neću zaboravit nevjericu, oduševljenje i onda ludu sreću koja je uslijedila kada mi se prvi put odazvao na poziv. On je svakako ostao jako bitan dio mog života. Prije tridesetak godina, djeca s posebnim potrebama bili su avangarda u društvu, danas su postali dio društva. Senzibilizirali smo zajednicu za njihove potrebe i probleme i to je najveći uspjeh ove udruge“, objasnila je Katarina.