- Odmalena sam crtao, radio razne figure, ribe i brodove od kovanog željeza… Za Dubrovačku banku sam radio karaku, a za društvo Orhan ribe, popravljao i ključeve koji su tada bili puno veći. Već kao dijete od 5,6 godina sam zarađivao novce, počinje ljevač.
Počeci obrta
Nakon završene mašinske škole u Dubrovniku život ga je 1965. odveo u Italiju. Radio je u tvrtki Vilco Electronico koja je radila prve kompjutere za Pirelli. U tom se trendu, priznaje, našao kao 'Ero s onoga svijeta'. S prijateljem Talijanom imao je i vlastitu firmu Laboratorio Electronico Milano, jedno je vrijeme zapošljavao 60 ljudi i surađivao s brojnim tvrtkama među koje su njemački Körting. Po povratku u Dubrovnik 1973. pa sve do rata radio je kao referent tehničke robe u hotelu Croatia i uvijek ostao kreativan.
- Jedan sam od osnivača ULIPUD-a, imao sam više od 180 izložbi, jednu i na otvaranju jugoslavenske ambasade u Gross-Gerauu u Njemačkoj pa i u New Yorku, tamo je bio i Edo Murtić s nama. Više ne izlažem jer nemam vremena. Moja velika ljubav je more, ribanje…Mislim da sam prvi privatnik u Dubrovniku s vlastitim kompresorom, donio sam ga iz Italije. Moj prijatelj Drago Nadilo i ja kupili smo brod i ronili. Jednom nas je Jadran Gamulin upozorio da u moru podno Dupca ima svega. Vjerovali ili ne, tamo sam izronio 300 tona mesinga, priča Milovčević te nastavlja:
- Talijan, prijatelj iz Udina, vlasnik velike ljevaonice, napravio mi je peć, a ja sam, što ljevači kažu, „kuhao“ odnosno „topio“ mesing negdje 1985./86. Prije toga sam radio ribe od polukeramike, od cementne mase i prodao sam ih na tisuće! Od mesinga sam počeo izrađivati suvenire. Danas imam preko 60,70 vrsta kipova sv. Vlaha, Dubrovnika, Orlanda, maskerona, ali najviše sam - i to mi je uljepšalo život - kao motiv iskoristio Parca. Napravio sam ih tisuće, uglavnom od bronce, odnosno otpadnog mesinga kojemu dodajem bakar, pa se stvara nova vrsta bronze, rjeđa i lakša za lijevanje, mekša, sjajnija i lakša za obradu, pojašnjava.
Tijekom rata osnovao je obrt Metal Founder.
- Dignem se oko 4.30 najdalje 5, slušam RAI 1, vijesti, doma popijem kavu i idem u radionicu. Sad radim do podne. U penziji sam, a obrt je prebačen na sina kojemu sam prenio znanje. Toliko sam toga napravio - da živim 1000 godina ne bih mogao sve nabrojati! Još nisam napravio svetoga Vlaha onako kako bih htio jer izazovno je raditi s ljudima - sto ljudi, sto ćudi. Radio sam kip sv. Leopolda Mandića za Županiju. Sjećam se, uzeo sam tri-četiri modela za sastanak u Županiji, a tamo su bile službenice koje su komentirale svaki model dok tadašnji župan Šprlje nije rekao: „Svima stavi štap u ruku i mitru na glavu, svi su isti!“, govori obrtnik uz smijeh te dodaje još jednu anegdotu:
- Svetoga Vlaha sam prodavao jednoj galeriji u Splitu, a oni su ga prodavali kao svetoga Duju! Imam kalupe za svete Vlahe, ali na kraju nikad nema dva ista. Sve je ručno i unikatno. Najveći moj uspjeh svakako su 14 rektorskih medalja za dubrovačko Sveučilište. Medalja sam napravio nebrojeno, 20-ak, 30-ak medalja raznih tipova za ustanove i prigode. Važno je napraviti model! Inače, jedini sam dobitnik „Zlatnih ruku“, ali na natječaju za proizvodnju obojenih metala, napominje sugovornik.
Najveća 'smrt' je voda
Ako na medalji postoji reljef ili lik, malo je kompliciranje, a slova manje-više radi kompjuter. Zbog preseljenja radionice i uštede prostora neke je kalupe morao istopiti. Da bi radovi ostali prepoznatljivi, svaki dobije oznaku. Ljudi ga uvijek iznova iznenade.
- Ja vam radim sve dok mi mušterija ne reče: „Dobro je!“ Najbolje je mučat' i napravit' kako je mušterija zamislila! Jer, ako napraviš nešto što on neće, njorgat će 'cijeli život', govori ljevač.
Puno je naučio i od najpoznatijeg hrvatskog ljevača Viktora Šikića koji je govorio da se pri lijevanju uvijek nešto pogriješi.
- Naučio sam osnove lijevanja, ogromne su to temperature, a najveća 'smrt' je voda. Jedna kapljica sve pretvori u pregrijanu paru pa to pukne znate kako?! Recimo, meni se događalo da kod rubineta izvađenih iz mora unutra uvijek ostane vode i u loncu to pukne kao 'bomba', srećom nikad nije puknuo, prepričava ljevač.
Radio je i lukjernice, ali tijekom selidbe jednom je čovjeku dao drebank pa ih više ne radi. Najviše je surađivao s umjetnikom Josipom Ivanovićem, izrađivao dijelove za njegove prepoznatljive kipove Parca, a napravio je kandelabre kad se ide uz Brsalje, radio je luster u crkvi u Gospinom polju kao i u pravoslavnoj crkvi jer su bili pukli dijelovi lustera...
- Za Knežev dvor sam radio neke male sitne dijelove. Za lukjernare u općini sam radio kliješta, pincetu, popravljao neke stare slike, okvire, lampe stari gramofon... Staru pušku sam popravio tako što sam odlio kundak i druge dijelove koji su falili. Popravljao sam i stare kubure, kaže zanatlija koji je najviše zauzet tijekom festa.
Pored lijevanja i restauracija, radi i ograde, posebno one umjetničke, primjerice u Titovoj vili. Još uvijek žali za skoro savršenog izlivenog sanpijera kojeg je prodao, a nije ga dokumentirao. Također, sa žaljenjem je ustanovio da se rad uopće ne cijeni, iako je u njemu spas.
- Tko ne radi i nema zanimaciju, prazan je čovjek. Volim ovaj posao zato što je izazovan, kreativan. Đelo Jusić mi je znao reći: „ ja i ti - artisti“, malo se šalio. Najgora riječ što može biti, najveća prijevara u svijetu je riječ "umjetnost" ili "umjetnik". To ne znači ništa, ja sam obrtnik, zanatlija. Ponosan sam na svoj rad, kad odlijem nešto, razbijem pržinu, pijesak i vidim oblik - divota! Treba dosta znati, prljav je ovo i opasan posao! Imao sam trovanje metalima, puno se arsena nataloži u kostima. Ne nosim rukavice, nego masku jer u zadnje vrijeme imam probleme s disanjem, govori Milovčević koji poručuje kako ljudi sve više vole kič odnosno 'superkič' i to je budućnost.
U slobodno se vrijeme opušta ribanjem i ronjenjem. Odlično je upoznao dubrovačko podmorje, otkrio tri nalazišta amfora, ronio oko cijeloga Mljeta, a more mu je najbolji 'dobavljač' materijala. Kod ljevača Miše nema izljeva bijesa, nego se već kuhaju nova remek-djela.