U Nerinom tezoru nose se najljepše narodne nošnje

- Cijeli život se igram. Veseli me moj obrt, to je ono dječje što je ostalo u meni i pratit će me dok god budem mogla raditi -govori gospođa Nera Njirić, diplomirana inženjerka biologije koja se laboratorij i istraživanja dobrovoljno zamijenila -obrtom. I to ne bilo kakvim, već obiteljskim, u trećem koljenu specijaliziranim za izradu lutaka u narodnim nošnjama. Manufakturu su utemeljili Nerini roditelji Slava i Mato Štakula, a Nera je kao djevojčica upijala znanje od majke i pomagala joj za sladoled umjesto hororara. I tako već desetljećima, Nera i sestra joj Karmen Gagro, Dubrovčanima poznate kao 'čuvarice' antikvarijata i galerije 'Moje tezoro' u Ulici između Polača 13, igraju se s bebicama koje su postale prepoznatljiv suvenir Grada.

Potpora obrtu 'Sele'

Prepoznatljiv svakako, no sve manje tražen, što zbog jeftinije kineske konkurencije, što zbog korone koja je pomrsila račune svima, pa tako i izrađivačima izvornih suvenira.
- Prije rata su Minčeta i Dubrovkinja jedine imale suvenirnice i oni su nam otkupljivali 'robu'. Nije bilo uvoznih suvenira, a nekad su postojali i kolekcionari koji bi upotpunjavali zbirke lutkicama iz naših krajeva. Prije rata znali smo izrađivati i 12 tisuća komada godišnje. Radilo se kao u manufakturi, zapošljavale smo 7 ili 8 cura, a sad se radujemo i najmanjoj narudžbi koju uredno naplatimo – priznaje naša sugovornica.

Njezin je tradicijski obrt 'Sele' (Nerin nadimak iz djetinjstva) korisnik gradskih subvencija za zanatlije još od prvog gradonačelničkog mandata današnje dopredsjednice Europske komisije Dubravke Šuice. Sredinom lipnja aktualna je gradska uprava obrtnicima isplatila potpore od 2 tisuće kuna mjesečno ili 24 tisuće godišnje, na čemu je Nera zahvalna jer joj podmire bar dio dadžbina koje i inače 'guše' zanatlije. No, radionica poviše Vatrogasaca ne predaje se lako. Iako je potražnja na niskim granama, kreativnost i volja 'Seli' su visoko na ljestvici. A tako je desetljećima. Još od završetka studija Nerine spretne ruke neumorno izrađuju pupice, spajajući talent s poduzetničkim duhom.
Prva pupica ikad je, dakako, bila Konavoka, a i danas su u asortimanu najčešće Konavoke, u tri varijante. Uz ljetnu nošnju udane žene, u ponudi je i 'radna uniforma' za baštinu sa slamnatim klobučićem, te topla zimska 'modrina'. Uz dame, dakako, dolazi i manjak u konavoskoj nošnji, da se ispoštuje rodna ravnopravnost. No, u Nerinom mikrosvijetu lutaka ipak dominiraju žene. Najviše ih je iz priobalja, od šireg dubrovačkog podneblja, Župe i Dubrovačkog primorja, sve do kapetanskog Pelješca, korčulanskih moreškanata i modela u crvenom mljetskom ruhu.

Presušile narudžbe

Neru je u splitskom Etnografskom muzeju nadahnula i ženska narodna nošnja iz grada Svetog Duje da bi potom maštom s mora skoknula do Zagrebačkog prigorja koje se diči živopisnom šestinskom nošnjom. Upravo nju su prije kriznih vremena naručivali iz Zračne luke u Zagrebu. Narudžbe su hrpimice stizale i s dubrovačkog aerodroma, s naglaskom na konavoskim nošnjama, ručno rađenim do najsitnijeg detalja, i to bez tkalačkog stana. Nera ih doma ima čak dva, no uzorci za 'etno-bebe' u pet veličina, od 16 do 43 centimetra, premali su da bi ih se tkalo na velikom 'stroju'.



A starinska tehnika izrade pupica nije nimalo laka, traži i vremena i strpljenja. Nera tijela lutaka sama izrađuje, ruke i glave godinama kupuje kod dobavljača iz Firenze, tako da danas na zalihama ima sasvim dovoljno 'repromaterijala' za godine što slijede. A da će biti izazovne, hoće. I bez aktualne krize s Covidom-19, moderni turisti baš i ne mare za nacionalnu baštinu zemlje domaćina, ma koliko atraktivna bila. A limitirani su i prtljagom, pa ne nose ništa što bi im moglo biti višak. A lutkice u narodnim nošnjama ne bi smjele biti višak, nego dodana vrijednost, poruka je Nere Njirić, čuvarice neobičnog dubrovačkog t(r)ezora.