Dubrovački reporter kojega smo imali zadovoljstvo dugi, dugi niz godina gledati na javljanjima uživo iz Grada na hrvatskoj komercijalnoj televiziji, na neko vrijeme objesio je mikrofon o klin. Njegova su javljanja uživo bila izvor provjerenih informacija, zabave i aktualnih događanja. S lica mjesta, Matka smo uhvatili a gdje drugo nego na skeli.
Melje k'o miješalica
O tome koliko novinarski posao melje čovjeka ne treba previše pisati ni govoriti, tko se u to upusti i odrađuje ga onako kako treba, po zanatu, zna koliko će ga to i koštati. Osim adrenalina, veselja, dogodovština i neprekidnog zujanja po županiji ali i regiji, ovaj posao uzima svoje. Božići i Feste svetog Vlaha provedeni s obitelji ne postoje. Za Novu godinu prvo poljubiš snimatelja. “Produženi vikendi” i svi oni crveni datumi u kalendaru su radni, a slobodan dan je relativan pojam. Državni udar u Crnoj Gori, nerede u Mostaru, potres u Albaniji, požare, poplave i izbjegličke krize baš boli briga za tvoj slobodan dan", kaže Matko. "Nije to uglađen posao s bijelim rukavicama kako ga mnogi vide, to je prašinarski posao, a ja sam se prašine najeo za tri života."
U jednom je trenutku odlučio je kako se od reporterskog posla mora oprostiti, dok ono privatno, uvijek bačeno u drugi plan, ne posloži. Nakon pola života podstanarstva, uhvatio se gradnje obiteljske kuće, ni sam ne zna kako je sve to počelo sjedati na mjesto. Nepobjedivi duo kojeg čini s Lenom Kramarić oborio je sve rekorde u trčanju po uredima i šalterima pa su dozvole za sve što im je trebalo dolazile na vrijeme.
Još malo i bit će to, zafrkava se Matko, dvori Matanovi, čime će riješiti dugogodišnje muke oko podstanarstva, a u međuvremenu, je, odmarajući od kaotičnog tempa televizijskog reportera, razmišljao i to skroz ozbiljno, o nekom drugačijem zanimanju. Nečemu što će mu skrenuti život s medija. Pa se našao u ozbiljnoj namjeri početi raditi u kakvoj profesionalnoj kuhinji, učiti o hijerarhiji dok ne dođe do 'glavne face' među tećama. Ali miješalica je zeznula stvar, a i pozivi brojnih redakcija koje ga se jedva čekaju dočepati.
Prašinari, đe ste?!
„Kad se sjetim koliko mi se lijepih stvari jednostavno smučilo jer sam ih radio milijun puta, bude mi žao. Ali – ono u čemu sjajno plivam uvijek su bili tereni, javljanja s lica mjesta, a i svemir je htio uvijek ubaciti me u kojekakve avanture, pa bi se iz njih rodile super priče. Ne znam jesu li na kraju one nalazile mene ili ja njih. Ali da me iscrpilo – jest, sve zato jer nisam znao granicu, što ti dopisništvo i tv novinarstvo zaista ne dopušta, ako ćeš to raditi kako treba. Naučio sam granicu, i sad moram gore na kat, dolazi mi nova tura radnika” – zbrisao je s mjesta ovog događaja.
Kaže, novinarstvo i trčanje po terenu zaista je divan posao, ali za mlade, s nosom za taj posao, voljom za radom i učenjem, a mnogo pomaže i kad nemate drugih obaveza. „Ni sam ne vjerujem da me ove godine Mostar neće vidjet' na plus 48, da će utrka lađa na isto tolikoj temperaturi voziti i bez mene, ali, nakon odmora i glave i tijela, udaranja macom i tornom, pa puno razgovora i vaganja plus-minus, uhvatit ću se jednog novog izazova. Pokušat ću posložiti jednu mladu redakciju, prenosit ću sve ono što sam dosad naučio, od osnove dalje – kako napraviti vijest, izvještaj, prekinuti sugovornika kad vas mantra floskulama, a izbjegava odgovor, izdvojiti najvažnije, sebi ugraditi filtere i sklopiti dobar, informativan, aktualan i zabavan prilog koji će gledateljima izgledati kao kompletno i profesionalno izvještavanje” - priča Matko koji je dogovorio suradnju kao urednik na Libertas televiziji.
Korona je svima poremetila planove, odgodila zacrtano, produljila problem pa tako i njemu najdražoj temi – miješalici, ali zamiješao je karte na novom zadatku od 1. travnja, i to nije nikakva prvoaprilska šala.
- Ekipa je mlada, voljna učiti i raditi, a nema boljeg od trčanja po terenu, smišljanja tema, potezanja sugovornika za izjavu i sklapanja priče na kraju svega. I baš se tome veselim” - priča Matko koji se ipak nije potpuno mogao odvojiti od posla kojeg zna i voli raditi, ali u nešto drugačijem, zrelijem obliku.
Dva prsta otvorena neđe'jom
Pričamo o dogodovštinama koje smo doživljavali po terenima, i okrećemo očima na uvijek iste događaje koje, sve i da hoćeš, ne možeš umotati u celofan. Od čekanja satima na izjavu političara, dozu nultog govora samoumišljenih domaćih svetih krava, do malih velikih ljudi koje i u nevolji ne napušta vedar duh.
- Jednom za poplave u Metkoviću jedan čovjek mi je ponosno pred kameru iznio šarana od 12 kila i rekao kako ga je ostima okinuo u svojoj dnevnoj sobi. Neprocjenjivo je što te ovaj posao spoji s ljudima, koje inače vjerojatno nikad ne bi upoznali. Sretneš tako istog vatrogasca iz zagrebačke Dubrave na požaru iznad Brne na Korčuli, s kojim si boravio na krovu kuće poplavljene Gunje u Slavoniji i iako situacija nije lijepa, baš vam je drago što se opet vidite. Doživite i da vas je baš briga za potrese. U ponoć i pol zove vas kolegica Paula Klaić Saulačić i kaže “Trese već peti put za redom, jeste li normalni vas dvojica, svi su na ulici, izlazite iz hotela!”, ja se okrenem prema snimatelju Vinku Glumcu i kažem - Vinkec svi su vanka kaže Paula, hoćemo izać', a on odgovara
- Salta, na nogama smo već 40 sati, meni se spava. Ja Pauli kažem umorni smo, ostat ćemo spavat', a ona odgovara “Onda spavajte” i ljutito poklopi slušalicu.
Sjećam se kad su vikendima i vikendima slali mene i kolegu Tonija Banovića da nađemo butigu koja radi nedjeljom u vrijeme kad je rad nedjeljom bio zabranjen. Nakon dvosatnog, bezuspješnog traženja otvorene butige, zvoni Toniju telefon i zove ga žena koja samo što nije rodila i kaže: “Toni otvorila sam se”, a ovaj odgovara “stani tu i ne miči se, evo mene i Saltarića da te snimimo, jedino si ti otvorena neđejom! “.
Sve su to nezaboravne uspomene koje doživiš samo ako se baviš ovim ludim poslom. Ali svakako dobro od njega dođe predah, odvrtit koju mješalicu, izgradit' koji zid, a onda se zaputit' u novu novinarsku avanturu."