Andrija Bratičević i Mirko Obradović iz Facebook-grupe „Tata je tata“ dvojica su od mnogih volontera koji proteklih dana nesebično prikupljaju pomoć za ljude koji su ostali bez svega u potresu koji je krajem protekle godine pogodio Sisačko-moslavačku županiju. Andrija je odmah nakon potresa otišao po jednu obitelj iz Petrinje koja je ostala bez krova nad glavom te su sada na sigurnom u Konavlima.
- Mi smo otišli po te ljude u Zagreb jer su oni stradali u Petrinji, kuća gdje su živjeli s djetetom, jednogodišnjom curicom, stradala je u potresu. Pošto svake godine u sklopu projekta „Tata je tata“ pomažemo Centru za rehabilitaciju Josipovac, žena koja radi u Centru pitala je znamo li nekoga tko bi gore mogao njima pomoći i dovesti tu obitelj jer oni nemaju izlaz iz trenutne situacije. Rekli su da će naći prijevoz od Petrinje do Zagreba, ali to je sve što su mogli napraviti. Kazali su da u Zagrebu nemaju smještaj, nemaju ništa i kad je žena to meni rekla na telefon, nisam dvojio sekunde, nego sam rekao: „Nema problema, palimo auto i idemo gore po njih!“ Nećemo dozvoliti radi djeteta da stoje vanka jer cijela Facebook-grupa „Tata je tata“ fokusirana je cijelo vrijeme prvenstveno na pomoć djeci, djeci i obiteljima. Jednostavno, bio je to okidač da se odmah upali auto i otiđe gore po njih u Zagreb, započinje Andrija.
Petrinjskoj obitelji je osigurano sve što je potrebno.
- Osim toga što smo otišli i doveli ih, mi smo ih taj dan, tu noć, rano ujutro kad smo stigli doveli u Cavtat i smjestili ih. Sutradan je već odavde krenula akcija gdje smo svi skupa, dakle, grupa „Tata je tata“, započela tu akciju od 8 sati, a u 10 sati se pridružio Crveni križ i tako je to krenulo. Već smo tada napunili jedno auto za njih: sve potrepštine za to dijete, za tu obitelj. Udruga mladih Cavtata sa Zvekovice se također uključila da ih obilazi i pomogne! Dosta se ljudi javilo koji će im osobno uručiti financijska sredstva, dva restorana iz Cavtata su se isto tako stavila na raspolaganje, svaki dan besplatno daju hranu tako da su stvarno za tu obitelj napravili sve, ističe Andrija.
Volonterima je stalo do toga da se obitelj dobro osjeća na hrvatskom jugu.
- Nama je bitno da učinimo ono za što ta grupa postoji, da učinimo njihov život dostojanstvenim kao život svakoga drugog čovjeka. Mi smo im tu pri ruci, pri telefonu smo 24 sata, a slobodno mogu reći, nikad im ništa ne fali! Veliki je to angažman ljudi: od nas samih, preko grupe „Tata je tata“ do ljudi koji se neprestano javljaju u inboks i pitaju za adresu kako bi mogli otići i nešto im odnijeti. Ljudi kad prežive to i kad cijeli svoj život stave u gepek jednoga kombija, tu je suvislo išta više pitati, veli sugovornik.
Otkriva i detalje samog djelovanja grupe.
- Pored Mirka, tu su i Nikša Smojver, Miho Bukvić, Darko Stanić, Ivica Hajdić, Matko Saltarić, Antonijo Grdović… Ima nas tu jedna grupa, kako mi zovemo - jedna „interventna grupa“ zato što grupa broji skoro tisuću članova. U toj grupi ima nas nekoliko operativaca, a imamo i Viber- grupu od 37 ljudi koja odlučuje o svemu što se događa, objašnjava Andrija.
Inače, već su prije potresa članovi grupe „Tata je tata“ povodom blagdana skupljali pomoć za najugroženije obitelji, a zajedno s novčanim sredstvima koji su prikupili nakon potresa, računaju da su u dva mjeseca stigli do iznosa od 100 tisuća kuna, samo su nakon tog nesretnog posljednjeg utorka u 2020. skupili oko 60 tisuća! Od samog početka, nisu razmišljali hoće li pomoći ili ne, samo je u zraku bilo pitanje: „kako?“, ali su brzo pronašli odgovor.
- Došli smo do ideje da krenemo s akcijom skupljanja ovdje u sportskoj dvorani u Gospinom polju, da napunimo jedan kamion i da krenemo. Zvao sam Nikšu Đuraša, čovjek je sva svoja vozila, kamione stavio nama na raspolaganje i rekao da nema nikakvih problema. Bio je tako ogroman odaziv ljudi da Nikša nije dovezao mali kamion od 2,5 tone, dovezao je kamion od 14 tona, mislim da je taj kamion bio pun do podne, koji je odaziv ljudi bio! Masovno su se ljudi odazivali, donosili su svega i svačega, grad je 'skočio', svaka im čast svima! Ne samo grupa „Tata je tata“, mi smo tu samo kao neki pokretač! Idući ćemo tjedan ići gore, ostat ćemo tri-četiri dana i raditi, pomagati, govori Mirko.
Svi ih zovu i pitaju kako pomoći. U trenucima dok je vođen ovaj razgovor pripremali su se za put prema Sisačko-moslavačkoj županiji. Za bolnicu i Sisku tog su dana skupili deke i jastučnice od hotelske grupacije Jadranski luksuzni hoteli (ALH), hotel Park im je dao 50 jogija, iz Hotela Hilton dobili su posteljinu. Za bolnicu u Sisku tako nose stotinu madraca, postelju, a pomoći će im i hranom.
- Najvažnije u našem radu jest to da imamo podršku od sviju. Imamo stopostotnu podršku od Grada Dubrovnika, došao nam je gradonačelnik, vidjeli su da radimo dobru stvar, počeli su nam pomagati sufinanciranjem goriva za odlaske, za kamione, taj trud i rad su ljudi prepoznali i jako puno ljudi nam se pridružilo jer su vidjeli da radimo pravu stvar, kazuje Andrija.
Jako se dobro koordiniraju.
- Idemo u Petrinju ciljano, skoro sve radimo ciljano, provjereno: od obitelji do obitelji kome je potrebno, što je potrebno. Imamo takve obitelji kojima ćemo na kućni prag donijeti sve što treba. Imamo gore produženu ruku, čovjeka koji nam reče sve što treba, a tako je krenulo i ovo s madracima, s posteljinom i sad su nam javili za konzerve koje ćemo sljedeći tjedan odnijeti gore, mislim da je ovo tek naš početak jer ćemo raditi i pomagati dok bude potrebno, nadovezuje se Mirko koji je, s obzirom da je bio u potresom pogođenom području, iznio i nekoliko svojih impresija:
- Kad pođem gore, 'put' mi ide normalno, zafrkavamo se u autu, ali kad dođem gore, kad vidim tu djecu, najviše me djeca pogode! Kad vidim djecu, vratio bih se sto puta dnevno gore, uopće mi nije nikakav problem sjesti i 14 sati u jednom danu voziti. Andrija i ja vozimo, on malo više, ali nije nikakav problem da dođem u Dubrovnik i da se odmah vratim gore kad vidim osmijeh na licu kad pomognete i to je jedino što me ispunjava. Ovo ne radim da bi netko pričao da sam ja to radio, ovo radim za sebe, mi svi ovo radimo radi sebe i nema šanse da se netko 'reklamira', nema od toga ništa jer takvi ne mogu biti tu s nama, poručuje Mirko.
Na putu za Sisačko-moslavačku županiju nisu imali problema. Kažu da ih nitko ne otežava put, samo ih pohvale ili im se zahvale.
- Autoceste su izašle svima ususret, ne naplaćuje se cestarina i što se toga tiče - nema riječi! Baš nam svi izlaze ususret i svi znaju, nitko nas ne pregledava, nema tu riječi! - prepričava Mirko.
A, bilo je i emotivnih reakcija.
- 'Naš' čovjek koji je gore i koji nam pomaže, kad je vidio što smo donijeli, toliko je plakao na telefon i zahvaljivao se da nisam mogao slušati kako plače, morao sam mu poklopiti slušalicu, neugodno mi je bilo koliko je čovjek plakao i zahvaljivao i govorio: „Hvala vam Dubrovnik!“. Nismo to samo mi, cijeli je grad tu uključen! Mene masovno zove za prijevoz gore, kad me je Andrija zvao i kad je krenula akcija, ja sam to stavio u grupu „Dubrovnik za Petrinju“, a pošto se on i ja bavimo nekim biznisom, imamo kombije, ja sam u toj grupi objavio da stavljamo na raspolaganje Andrijine, moje i vozila Filipa Dediola. Uopće ih nisam pitao, ali sam znao da će oni to dati, objavio sam da ćemo voziti hranu, ljude, sve što treba gore i onda je masovno krenuo taj odaziv, sjeća se Mirko.
Ne znaju više koliko je kamiona, kombija i ljudi s juga pošlo u središnju Hrvatsku. Samo na dan kad je vođen ovaj razgovor iz Dubrovnika je za Sisačko-moslavačku županiju pošlo 7 tona tereta.
- Kad otiđete u Petrinju, svako nekoliko vidite dubrovačke table: auto ili kombi. Iz Dubrovnika stalno idu kombiji gore, nevezano za nas, to je stvarno nemjerljivo, cijeli Dubrovnik je gore! Iako oni to ne žele i nigdje nisu toliko isticani u javnosti, ali posebna pohvala momcima iz Torcide! Otišli su s autobusima gore raditi fizičke radove. Toliko ljudi! Evo, sad je trenutno gore ekipa iz Dubrovnika, isto iz naše grupe „Tata je tata“ i oni sad kuhaju sedam dana gore. Mi smo napravili ogroman posao s druge strane, povezali smo se s jednom curom koja je u Petrinji - Danijelom Ivančec i to na preporuku Matee Pejić, volonterke Crvenog križa. Povezali smo je s Paulinom Hendićem, Perom Miletićem i Paskom Burđelezom, a oni se javljaju njoj i s njom su preko 46 obitelji vratili u svoje kuće i to poklapajući krovove na tim kućama. Povezali smo ih s našim građevinarima, kaže Andrija te dodaje:
- Otišao je iz Konavala Pavo Kralj, njih se deset taksista skupilo i otišlo, Nikša Đuraš je dao dva kombija i riješili smo im kamion, otišli su gore u Općinu Majur i tamo su poklopili krovove, završavali kuće i vraćali obitelji u kuće. Tako da u Dubrovniku, od građevine, od svega, mi smo svi skupa napravili čudo! Sad imamo osobu koja koordinira popravke krovova. Koliko se samo krovova napravilo i to isključivo dobrom voljom - bez kune! Ljudi su otišli gore, sve o svom trošku i smjestili preko 45 obitelji, vratili ih u svoje kuće, a znate da obnova od države i grada nije ni počela! Ali, Dubrovnik, Dubrovačko primorje, Konavle i cijela Dubrovačko-neretvanska županija, svi smo napravili čudo. Počevši od kamp kućica koje su poslane pa su zbrinute obitelji, nedavno je zbrinuta obitelj od jednog branitelja s 12 djece u Strašniku, zahvaljujući prvenstveno ljudima iz grada: od Braca Elezovića, Ante Lovrića… Kroz dubrovačke poduzetnike skupio se novac, uzela se ljudima mobilna kućica, ta djeca su takoreći do jučer spavali u šatoru! Dubrovnik je napravio čudu za cijelu Petrinju i okolna mjesta, napominje Andrija.
Dosta je ljudi odlučilo pomoći na samom terenu.
- Pretpostavljam da se sigurno radi o broju od 90 do 100 ljudi. Kad bi uključili naše vatrogasce, HGSS, Crveni križ i ostale službe, imamo preko 200 ljudi iz Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije. Imamo kuhara gore i opet bi u srijedu trebali voziti smjenu kuhara iz Dubrovnika koji će zamijeniti ljude na kuhanju tako da je preko 200 ljudi sigurno dnevno u Petrinji i okolnim selima, pojašnjava Andrija.
Pored ljudi iz grupe, košarkašice i odbojkašice nakon odrađeno treninga također su im dali ruke.
- Tu su i judaši, Stijepo Roko s ekipom, tu su potezali i radili, nitko nije pitao ni kad ni koliko, stvarno su se ljudi odazvali! Neki dan su momci iz MNK Square Dubrovnik donijeli nešto novaca, skupljamo i financijsku pomoć jer naš je neki plan da izgradimo jednu kuću za jednu obitelj, da im predamo ključeve u ruke. Dolazili su poduzetnici i dubrovački ugostitelji i donosili po par tisuća kuna i govorili nam: „Ljudi, vi radite pravu stvar!“ Ljudi se, vidim, više okreću ciljanoj pomoći jer vide da ide u pravom smjeru, naglašava Andrija.
No, postavlja se pitanje što je s budućnošću? Hoće li se obitelj iz Petrinje koja je u Cavtatu vratiti u svoj kraj nakon svega?
- Da vam budem iskren, ne znam hoće li se više vratiti jer su rekli da će tražiti posao ovdje i mislim da će se tu zbrinuti jer sestra od jednog člana te obitelji već živi tu i radi u Josipovcu i vjerojatno će ostati tu s djetetom. Nikakvu oni egzistenciju gore više vjerojatno ne vide jer ta obnova će trajati jako dugo, a da ne govorimo o poslu ili nečemu drugom, obrazlaže Andrija.
I kad nisu u Gospinom polju i kad dođu doma stalno su aktivni u grupi, dogovaraju su što će i kako dalje. Otkad se dogodio potres, ne staju, stalno su u pogonu. Mirko uglavnom objavljuje, a Andrija prima dosta poziva i upita.
- Imate ljudi koji ne poznate, a koji u inboks šalju i pitaju trebaju li grijalice, treba li ovo, ono… Aktivan si cijelo vrijeme, ovdje u Gospinom polju je fizikala, a s druge strane nekome si dostupan 24 sata jer jednostavno svatko ti šalje poruke, priča Andrija.
Na kraju su uputili svoje poruke za sve one koji žele pomoći ili koji su pak još uvijek neodlučni:
- Poručio bih im da samo prate objave u grupi „Petrinja za Dubrovnik“, tamo ćemo sve objavljivati što treba i tako najbolje mogu pomoći ljudima u nevolji. Kad nam gospodin koji je gore javi što im treba, mi krećemo s akcijama, poručuje Mirko, a odmah zatim riječ preuzima Andrija:
- Neka se svi oni koji još ne znaju što bi sada napravili, neka se ugledaju u ono što mi radimo, ne u pojedince, nego u nas kao grupu. Bilo je pojedinih komentara od ljudi koji nemaju svoje živote, koji žive doma u četiri zida, kompjuter im je valjda jedini prijatelj u životu i onda će se tako naći i uvijek će nešto komentirati loše, a mi ovo radimo samo da potaknemo što više i mladih i starih da jednostavno budu na korist društvu, a ne isključivo sebi. Mi smo im najbolji ogledni primjer kakav bi njihov život trebao izgledati, a uvijek vrijedi ona jedna rečenica: dobro je činiti dobro, zaključuje Andrija.