StoryEditor
Zagoraveliko srce

Imotskih četrnaest veličanstvenih: priča o samozatajnim, nenametljivim, predanim i odgovornim ljudima koji su u svakom trenutku spremni pomoći

Piše Braco Ćosić
19. svibnja 2020. - 22:27
BRACO ĆOSIĆ

Samozatajni, nenametljivi, predani, odgovorni, u svakom trenutku spremni pomoći drugima u nevolji, odlike su karakternih i dobrih ljudi.

Tihih i neprimjetnih junaka ovoga našega turobnoga danas i nema mnogo, a svaka sredina sretna je da ih ima.

Imotski i Imotska krajina su jedna od takvih sredina. Ova priča je upravo o jednom odredu takvih ljudi s područja Imotske krajine.

Četrnaest ih je. Veličanstvenih, imotskih četrnaest.

Neka nam ne zamjere naši uvaženi čitatelji što ih ovoliko glorificiramo jer će mnogi kazati da bar u ovom vremenu pandemije imamo na tisuće junaka koji su na prvim crtama gdje se bije bitka za ljudske živote. Kapa dolje takvima, ali i ovima treba bar ovaj mali novinski prostor, za zahvalu i malu satisfakciju za to što rade, ali i da drugima budu primjer kako bi krenuli njihovim stopama. Jer dobrote i pomoći potrebitima nikada dosta.

Njih četrnaest čine tri djelatnika Gradskog društva Crvenog križa iz Imotskog, a ostalih jedanaest su momci i djevojke, žene i muževi iz mnogih kutaka Imotske krajine kao volonteri. Darko Karin iz Grubina, Ante Nenadić iz Vinjana Gornjih i Ante Zdilar iz Glavine Donje su profesionalci u Crvenom križu, a Petar Čelan, Željka Krlić, Jozo Vilenica, Milena Lažeta, Ljubica Kukavica iz Imotskog, Josip Buljan iz Vinjana Donjih, Slaven Lončar iz Vinjana Gornih, Marija Nicole Đuka iz Poljica, Ana Petričević iz Prološca, Mislav Karin iz Grubina i Veljko Ujević iz Krivodola, volonteri su.

image
BRACO ĆOSIĆ

Dragovoljci koje nitko nije zvao, molio ili nekim drugim načinom uputio u ovaj humanitarni odred. Došli su spontano kako bi svojim radom i zalaganjem pomogli drugima. Pritom su tu zadaću stavili ispred potreba svojih obitelji, supruge, supruga, djece, momka, djevojke, svoga slobodnog vremena, svojih obveza. U njih i s njima, kako nam reče Darko Karin, ravnatelj Gradskog društva Crvenog križa, nema mnogo razgovora. Kada ih zovnu, samo kažu: “Što treba..., kada treba..., nema problema!”

– Ponosan sam na te ljudi, Crveni križ je počašćen što su tu. Ne daju oni samo svoje slobodno vrijeme kako bi pomogli drugima, oni daju i svoj novac za gorivo svojih automobila da bi iz udaljenih mjesta Imotske krajine došli u Imotski kao bazu, iz koje onda odlaze po selima Imotske krajine noseći pomoć potrebitima. Nažalost, takva pomoć je danas itekako potrebna brojnima, posebno starijima i nemoćnima koji su stjecajem niza okolnosti ostali prepušteni sami sebi. I ne donose im ovi junaci samo hranu, lijekove, odjeću i obuću, ovi momci i djevojke, majke, žene i muževi znadu ponijeti i bijelu rabljenu tehniku, kuhinjski ili sobni namještaj, znaju montirati neki štednjak na drva, popeti se na krov popraviti neki stari dimnjak.

Kad vidim, stegne me u srcu

I, ono što je najvažnije, u svakom trenutku znadu pustiti tople riječi starcima i staricama, previti im rane, izmjeriti tlak, počešljati ih. Oni su im sinovi i kćeri, jer oni pravi nisu kod njih. Velika je to ljubav, veliko odricanje. Već sada su oni svojim radom obišli svaki kutak Imotske krajine i mi namjeravamo proširiti ovu predivnu humanitarnu obitelj – govori nam o svom humanitarnom odredu Darko Karin.

Kada smo došli porazgovarati s odvažnim imotskim volonterima i fotografirati ih, doznali motive njihova samoodricanja, pogađate, nisu bili baš od velikih riječi. Kao i obično, junaci mnogo ne govore. Govore njihova djela.

– Ovo što radim može se nazvati mojim životnim hobijem. Volim pomoći drugima; suprug se složio, djeca također. Na svaki poziv sam tu u Crvenom križu, nekim danima i po desetak sati. Moram priznati da sam u ovom vremenu volontiranja doživjela mnoge stvari koje čovjeka senzibiliziraju, ojačaju i samo mu daju adrenalina da još više pomaže. Posebno sam osjetljiva na djecu, onu djecu u obiteljima koja su uskraćena za mnoge male životne radosti što njihovi vršnjaci imaju. Stegne me u srcu, zaplačem da me ne vidi nitko i onda bih dala cijelu sebe da im pomognem. Ova moja ekipa je predivna, jedna velika i draga humanitarna obitelj. Bit ću s njima dok budem hodala – veli nam Željka Krilić.

– Ja sam umirovljeni branitelj, pripadnik legendarne Treće imotske bojne iz sastava Četvrte gardijske brigade. Poznatiji kao “Ludo dite” (smijeh). I ja i većina mojih prijatelja spremni smo učiniti sve, jer sam se i u Domovinskom ratu naučio na to. Sada, u vrijeme korone, bio je pravi trenutak uključiti se i pomoći drugima. I vjerujem, koliko smo dobrih stvari napravili, da moj župnik fra Josip kaže da mi se ne triba ispovidat jer ću zbog ovoga drito ići u raj, a znam da bi da sve da čuje moje grije – veli nam uz smijeh junačina Josip Buljan.

Marija Nicole Đuka, obrazovana mlada djevojka iz Poljica kod Imotskog, odmah na početku pandemije priključila se volonterima

– Mlada sam i zdrava i htjela sam u ovoj situacija dati svoj doprinos. Prijavila sam se za volontiranje i sada mi je to preokupacija. Svaki dan upalim automobil i pravac Imotski. Tu sam u Crvenom križu, što god treba. Ukrcati humanitarne pakete, otići na teren, biti sa starcima i djecom u obiteljima. To me i najviše pogađa kada vidim kako su ti stari i nemoćni sami, bez ikakve pomoći, odsječeni od cijeloga svijeta. Kada prestane ova pandemija, uzet ću malo odmora i onda se opet prijaviti. Jer tko jednom uđe u ovu humanitarnu aplikaciju, teško iz nje iziđe – veli Marija.

U odredu imotskih humanitarnih junaka ima i njih više od pedeset posto koji su i dragovoljni davatelji krvi.

image
BRACO ĆOSIĆ

– Tamo sam od 1995. godine, dragovoljni darovatelj krvi, pripadnik sam HGSS-a, planinar, ali i volonter. Ima nas šest-sedam iz ove ekipe koji u svakoj akciji dademo svoju krv. Ja sam i potpredsjednik Crvenog križa i to je motiv više da uvijek budem tu kada me Darko ili Ante zovnu. Nema čekanja ili izmotavanja. Ako treba montirati neku kuhinju ili sanitarni čvor nekoj siromašnoj obitelji, moji prijatelji i ja se preobrazimo u majstore stolare, vodoinstalatere. Nastavit ću ovako dok me noge služe – veli nam Veljko Đofa Ujević iz Krivodola.

– Radim u Komunalnom društvu grada, kao grobar na gradskom groblju u Imotskom. Ako nema posla, ja sam u Crvenom križu. Kažem supruzi i djeci da idem pomoći drugima. Oni sretni, ja sretan i tako iz dana u dan. To me ispunjava, a ova ekipa je za čistu desetku – veli Petar Čelan.

Priče i izjave ostalih su gotovo pa identične. I kada smo započeli razgovor o detaljima njihova rada po starim i skoro napuštenim selima Imotske krajine, gdje je ostala samo starčad, zaiskriše im suze u očima. Dovoljan odgovor imotskih četrnaest veličanstvenih.

– Molim vas za kraj zapišite kako izražavamo svu zahvalnost Centru za socijalnu skrb Imotski, Gradu Imotskom i imotskim općinama i brojnim našim donatorima diljem Imotske krajine. Svima njima duboki naklon i zahvala Crvenog križa za učinjeno – veli nam Darko Karin.

– Poručite im da i dalje budu na humanitarnom putu, a mi ćemo distribuirati njihovu pomoć ondje gdje je najpotrebitija – poručuje na kraju četrnaestero imotskih humanitaraca.

#IMOTSKI#CRVENI KRIŽ

Izdvojeno

25. svibanj 2020 23:09