Objedinjeno je 39 priča o mjestima u kojima život i tinja i cvjeta, kako u kojemu

Kazuje to sam autor Stipe Krce dodajući da se u našim polupraznim malenim mjestima čovjek i dalje ne mjeri aršinom, niti u njima laž može ostarjeti. Ljude koje susrećem na hodoljubljima su iskreno bogobojažljivi, oni se drže one – duraj pa u raj! Do kada će naša malena mjesta durati i izdurati, pitanje je bez odgovora

U zadnjemu mjesecu godine na izmaku svjetlo dana ugledala je nova knjiga Stipe Krce, novinara, putopisca i književnika, kako je predstavljen u kratkoj biografiji na zadnjoj stranici. 

Zapravo se radi o drugom dijelu knjige “Malena mista moje županije”, izdane 2021. godine. Time se obistinila najava iz tada napisanog predgovora dr. sc. don Josipa Dukića da će se “nastaviti objava serije novih priča u ‘Našoj županiji’, odnosno Slobodnoj Dalmaciji, jer još ima mjesta koja valja posjetiti i mještana im s kojima je zanimljivo razgovarati”. 

I baš tako se i dogodilo. Stipe Krce je u neizostavnom društvu Cropixovih fotoreportera (Vladimira Dugandžića, Nikole Vilića, Joška Šupića, Pauna Paunovića, Jakova Prkića, Toma Dubraveca, Ive Ravlića, Ante Čizmića ili Nikole Brboleže) neumorno putovao iz mjesta u mjesto, da bi zajedno riječju i slikom punili stranice spomenutog mjesečnika “Moja županija”, ovaj put s čak 39 reportaža, u knjizi raspoređenih na 238 stranica. 

Zanemarena glagoljica 

Već je prva, iz travnja 2021. iz Žene Glave, sela zavučenog u komiško zabrđe, podno Huma na otoku Visu, bila obećavajuća. Čitatelji su iz prve ruke doznali kako živi i što radi njezinih 30-ak stanovnika. Ništa manji interes ne pobuđuje i ostalih 38 malih mista. Za primjer ćemo izdvojiti Gornje Podbablje u kojemu živi i 96-godišnja baka Iva Trutin iz koje progovara teško stečeno životno iskustvo na osnovi kojega daje ocjenu aktualnih zbivanja. “U moje i tvoje vrime, Stipane, sve je bilo drukčije. Dicu su rađale žene, ne jedno ili dvoje, nego i desetero. Moja strina Mara Lončaruša rodila je deset sinova i jednu ‘ćer. A bilo je žena koje su rodile dvanaest dice… Kažen, u ono vrime dicu su rađale žene, a danas, hm… I žene su s mužem spavale na krevetu širokom metar i na toj širini žena nije imala di uteć. A sad spavaju na duplin krevetin.” 

U drugom primjeru reporterski dvojac “Moje županije” otkrio je da u cijeloj zemlji jedino u Srijanama školarci uče zanemarenu glagoljicu, najstarije hrvatsko pismo. “Pismenost je Poljičanima od pamtivijeka bila važna, nekoć je svaki ‘fumar’, svaka kuća imala jednu osobu koja je znala pisati i čitati hrvatsku ćirilicu. Opismenjavanje naroda prije otvaranja škole vršili su popovi glagoljaši”, podsjetio je tada povjesničar i arheolog, profesor Tvrtko Roguljić. 

Sam autor o svojim putovanjima i dojmovima kazuje: “U ovom drugom dijelu knjige ‘Malena mista moje županije’ jest 39 priča o mjestima u kojima život i tinja i cvjeta, kako u kojemu, a u koja novinari rijetko zalaze. A i kad tamo svrate, svraćaju zarad grubih događanja. Mene k njima uvijek vuče njihova ljepota, zamrla ljepota. U kojoj još uvijek ptice pjevaju i dunje mirišu, a kamen ima dušu. U kojoj pijetli još uvijek bude zore, a ljudi se drže one poznate krilatice – bolje je dobar glas nego svilen pas. I u kojima je život i dalje kao smokva pred rakiju, ugodan i prirodan, u kojima je susjed susjedu prijatelj. Naša malena mjesta su bez buke i bruke, ne silom lijepa i draga, makar životom procijeđena kao što nam matere nekoć cijediše tek pomuženo kravlje i ovčje mlijeko. Ona su cvijet ljudskih ruku uz rijeke i rječice, uz brdske izvore pitke vode, po planinskim udoljima, po otocima… po kojima su za draču zapela bosonoga i gologuza djetinjstva nas koji se otrgnusmo od korijena. Ali ih se sjećamo i njima se vraćamo jer u njima naučismo ono što se u nijednoj školi ne uči: bez korijena nema ni debla, ni stabla. Po našim malenim mjestima još uvijek se može čuti: tko po korijenu piša, tomu stablo ne cvjeta. Za one koji ostadoše bivati i živjeti u našim malenim mjestima, elem, bogatstvo nije vrlina. Za njih je sama vrlina bogatstvo. U našim polupraznim malenim mjestima čovjek se i dalje ne mjeri aršinom, niti u njima laž može ostarjeti. Ljude koje susrećem na hodoljubljima su iskreno bogobojažljivi, oni se drže one – duraj pa u raj! Do kada će naša malena mjesta durati i izdurati, pitanje je bez odgovora. 

Knjiga se ne baca 

Osobno, susreti i razgovori i s njima i s ljudima u njima me oplemenjuju, podsjećaju me na moje orno mjesto s imenom rajske voćke, na Jabuku. I raduje me što je naša županija ukoričila ovih 39 priča objavljenih u novinama jerbo su novine kao i molbe za zapošljavnje: (ne)pročitaju se i bace. Knjiga se ne baca! Stoga zahvaljujem županu Blaženku Bobanu, Davoru Paviću i kolegi novinaru Ivanu Baćku. Horacije davno reče: Ako želiš da ja plačem, prvo ti moraš osjetiti tugu.” 

Izdavač i druge knjige je Splitsko-dalmatinska županija, uređivački odbor čine spomenuti Ivan Baćak i Mijo Zidar, dok je urednik Davor Pavić. Grafičko oblikovanje djelo je Hanza Medije.