►Caritas je, uz medijsku potporu Slobodne Dalmacije, organizirao akciju "Božićne zvjezdice". Za 40 siromašnih obitelji prikupljeno je čak 76.885,91 euro, svaka obitelj dobila je 1922 eura i pune ruke hrane i igračaka.
O akciji čitajte OVDJE.
U nastavku donosimo priču o jednoj obitelji koja je dobila pomoć.
"Dobro je dok smo zdravi!" S tom narodnom izrekom i nesalomljivim optimizmom na licu dočekala nas je žena-matrijarh jedanaesteročlane obitelji pred obiteljskom kućom u okolici Sinja. "Zdravlje je bitno, ali nije dovoljno", u sebi smo se polovično složili s odgovorom na naše pitanje "Kako ste?", dok smo ulazili za 52-godišnjom ženom u derutnu kuću s raznim slojevima nadgradnje.
Sjednuvši za stol u dnevnom boravku, s nelagodom smo shvatili da zdravlje iz odgovora naše domaćice može dolaziti u obzir kao dio konvencionalne fraze kratkih razgovora sa strancem, ali ne i kao opis stanja ukućana koji su nas dočekali. Otac obitelji, zbog tijela izmučenog bolestima, nije mogao ustati s kauča, ali pozdravio nas je jednako srdačno kao i njegova supruga.
Dvije djevojke, koje su predstavljale mlađe članove obitelji, cijelo vrijeme našeg boravka s njima su pasivno sjedile i gledale u svoju majku, koja nam je nabrajala probleme s kojima se suočavaju:
– Živimo od 260 eura suprugove mirovine i 90 eura dječjeg doplatka koji dobivam za svoje troje maloljetne djece. Moga jadnog supruga napali su žuč, šećer, bakterije, bubrežni problemi, sve vrste bolesti, jedva je izvukao živu glavu.
Da nemam njivu iza kuće na kojoj mogu posaditi krumpir, djeca bi mi umrla od gladi. Doplatak mi nije dovoljan ni za pokriti mjesečne troškove kupnje kruha, koji za našu obitelj iznosi 125 eura – kaže nam.
– Pomažu li vam starija djeca? – pitamo.
– Sinovi koji su stasali počeli su raditi, hvala Bogu. Ujutro odu iz kuće u šest i pol, a vrate su u pet popodne. Doprinose koliko mogu, ali kad pokriju troškove prijevoza do posla i prehrane, ostane malo toga. Ipak, pomognu i meni, kao i braći i sestrama. Daju im po par eura da imaju za marendu.
– Što vam predstavlja najveći problem?
– Pa nemam ništa od kukanja. Nemamo auto, ali stopiramo kad treba otići malo dalje i onda nas netko odveze. Nemamo za hranu, ali pomogne nam Caritas. Najveći problem je što nam svako malo dolaze isključiti struju, bili smo jednom tri mjeseca bez struje, što je jako teško za izdržati.
Bojala sam se pred Božić da bismo mogli opet ostati bez nje. Zamislite kako bi bilo dočekati najljepši blagdan bez svjetla. Duša bi me boljela. Ostalo se može nekako podnijeti.
Ne znam ni sama, mnogo toga sam već i zaboravila, valjda mi je tako lakše. Kad se nečega ne sjećam, onda mi nije pred očima. Boli me sve ovo. Nisam ona osoba koja sam bila prije deset godina. Pokušavam ostati pribrana i ne nervirati se, ali izjeda me iznutra. Strah me ako mi se nešto dogodi, da djeca neće moći bez mene – završila je svoju ispovijest naša sugovornica.
Prije, za vrijeme i poslije praznika nikad nije naodmet podsjetiti se da uvijek ima onih koji imaju manje, koji blagdane provode u egzistencijalnom strahu od gubitka struje ili praznog stola za Božić. Odgovornost prema najugroženijima u našem društvu ne smije se ignorirati.
