Budući da se do ove prilike nikad prije nismo sreli, Martina Validžić i ja dogovorili smo znak raspoznavanja prije susreta za razgovor uoči njenog ovogodišnjeg, debitantskog sudjelovanja na šibenskom Festivalu putnika: ja ću pod rukom držati Šibenski list, a ona će – odmah je prihvatila zafrkanciju – imati cvijet u kosi.
„Kao i uvijek!“ - odgovorio sam, misleći na simbolički cvijet u kosi, na upečatljivost Martininog novinarskog i reporterskog stila. Kolegica ima talent uparen s prirodnošću i šarmom koji plijeni pažnju, potvrđen u dosadašnjoj kruni njezinog rada na HTV-u, u serijalu „Sretni gradovi“ u kojem nas je nadasve zanimljivo vodila europskim metropolama.
I makar me proglasili seksistom, stasita brineta, po ocu porijeklom iz Oklaja svakako ima gdje zadjenuti i stvarni cvijet ukoliko hoće; za njom vijori duga, gusta kosa... Aloha!
Među onima koji prate Martinin reporterski rad, bilo je vrlo očekivano da se baš njoj, prekaljenoj reporterki „iz trista rubrika” - sa sjajnim reportažama s Olimpijada iz Tokija i Pekinga, te s nogometnog mundijala u Kataru - insajderici HTV-a povjeri reportersko-dokumentaristički i putopisni žanr koji na javnoj televiziji „drže“ bard Goran Milić u vlastitoj produkciji otkako je umirovljen i Robert Knjaz, kojem je HTV dopustila da otiđe, no opet im je dosuđen, kao autor također u svojoj producentskoj kući.
Jedna dama konačno se punopravno ugnijezdila u to društvo putopisaca. Zapravo, u novijem pristupu dokumentarcima, to su „story telleri” i jako je važno tko vam kazuje priču. O rečenima Martina ima najbolje mišljenje: Knjaza puno voli i kaže da se takav rađa jednom u sto godina, od svih, domaćih i stranih joj je pokojni Antoine Bourdain najveći uzor, tu su Micahael Pallin, pa Joanna Lumley... Davor Rostuhar je također kvaliteten... A veteran Milić?
-Jako mi je drago što sam na Festivalu putnika u Šibeniku, a kada mi je Nikola Baraka kazao da će sa mnom razgovarati i predstaviti me publici Goran Milić... Pred njim sam manja od makova zrna, to mislim o kolegi! - iskrena je Martina.
I sama je iznenađena što joj je povjereno praviti nešto iz putopisnog žanra. - nasmijala se Martina pomalo zagonetno, ali eto, dodala je, urednici su smatrali da je to za mene. Zna se da volim baš tu formu, pa ćemo vidjeti. U svakom slučaju, ja sam zadovoljna, nakon 25 godina rada na televiziji, a jako su dobre i reakcije publike nakon prve sezone mojih reportaža. Najavila je drugu sezonu, sačinjenu također od šest 55 minutnih epizoda iz gradova u SAD, no o tome, razumljivo, ne smije previše govoriti prije nego što uskoro započne emitiranje proteklih mjeseci snimljenoga materijala. Ipak, rekla nam je koja je prva tri grada posjetila: New York, Nashville i Miami.
-Obuhvatili smo Istočnu i Zapadnu obalu SAD. Tu zemlju ljudi vole ili ne vole; Amerika je vrlo magnetična zemlja svim ljudima, s upravo fascinantnim New Yorkom gdje ni jedan dan nije isti!- govori Martina.
Makar su „Sretni gradovi” primljeni jako dobro kod gledateljstva, Martina je svejedno pomalo zatečena što ide u drugu sezonu. Sada sam i ja začuđen što je ona zatečena, pa je objasnila kako je oduvijek, poput svih kreativaca puna sumnji da sve što napravi na terenu i u finalnom materijalu može biti puno bolje.
-Uvijek imam primjedbe, stalno prevrćem po glavi da je to moglo biti ovako i onako i hvala Bogu što postoje rokovi koji te htio ili ne, tjeraju na konačnu odluku. To što ja toliko dvojim, pomišljam, može biti znak urednicima da to treba biti bolje... Mislila sam da će prvi „Sretni gradovi” biti jedan samostalni serijal, dok me urednici nisu nazvali da napravim jednu epizodu za Božić. To je bio dobar znak – veli Martina.
To što radi i u čemu se osjeća kao riba u vodi, kaže da nije baš čisti putopis. Ima tih elemenata, no na prvom sam mjestu htjela prikazati kako su neki europski gradovi i zemlje postavili neke društvene odnose i politike od utjecaja na život građana. Zašto ne bismo naprosto prekopirali neka rješenja? Što su to napravili Danska i Kopenhagen da su građani toliko zadovoljni... Zapravo, nastojim istražiti i prezentirati elemente sociološke fenomenologije pri čemu ću otići i na mjesta gdje se turiste ne vodi.
Tako nas je Martina primjerice, provela jednom četvrti u Lisabonu koju su ulični umjetnici oslikavajući muralima pročelja zgrada učinili vidljivom i u nekim drugim, pozitivnim aspektima, a ne jedino kriminalu, siromaštvu i beznađu...
Teško je ne primijetiti da je autorica uvijek na svome, neobično komunikativna, ma kojoj društvenoj kategoriji pripadao sugovornik. Najživopisniji su, kaže, oni „kraljevi ulice”, poput Ufe, izbacivača iz lisabonskih lokala i bivšeg nogometaša, koji priča djelomice i „po dalmatinski” i uistinu je često u Dalmaciji.
-Kažu mi neki zašto za sugovornike ne biram veleposlanike? Teško da bi me bilo tko od njih bolje uveo u sam život pojedinih gradova od tih tzv. „običnih”, osebujnih ljudi. Naravno to je moj izbor: prikazi gradova su ono što sam ja izabrala. - objašnjava Martina ne propuštajući u najljepšim tonovima oslikati peteročlanu ekipu svojih suradnika na višednevnim snimanjima.
-Vrsni su profesionalci i nije manje važno, to su ljudi baš dobrog srca. Lojalni, požrtvovni... Kao braća su mi, a sve „razmirice” stanu u sitnicu poput grintavosti svakog od nas dok ne popijemo prvu kavu. A to znači puno kada se snima u Hrvatskoj, kamoli u stranoj zemlji. Ne bude baš to uzmi kameru u ruke i šibaj, ima birokracije s dozvolama za snimanje i to nam obično sređuju producenti s terena. - opisuje Martina. Kaže da 80 posto materijala pripremi unaprijed, čitajući razne publikacije i tražeći živopisne ljude, poput osebujnog Rimljanina Luce Spaghettija, a ostalo – dopusti da je iznenadi. Na ulici, među prolaznicima... Nikad ne znaš gdje tema leži. - kaže reporterka koja to svakako znade „nabosti” i neobično voli komunicirati s ljudima iz najrazločitijih miljea. Prijatelji su joj od malih nogu navijači, motoristi, glazbenici rokeri...
-Moraš biti „dijete ulice”, ali i obrazovan. I tada ćeš se snaći u svakoj situaciji, neuništiv si. Ako si jedino obrazovan, bez „ulične pameti”... e, onda šepaš, Martinin je recept svakom tko bi u reportere. Ona je inače, profesorica kroatistike i češkog, ali se nikad nije bavila poslom za koji je završila studij.
-Od malih nogu naučila sam komunicirati sa svakim, a k tome sam bila i najstarija od tri sestre, pa sam bila i naša glasnogovornica kod roditelja... Stalno sam bila vani, na ulici s društvom. A kada bih došla babi i didi u Oklaj, namazali bi mi kruha i paštete, za energiju dok obilazim cijelo selo. U svakoj kući me je bilo, pričala sam sa svim babama i didovima i naravno da bi odmah djetetu dali jesti, a ja volim papati. - nasmijala se od srca Martina, dodajući da nažalost, više nema babe, dide i tete kojima je dolazila u Oklaj.
Kaže da se u Dalmaciji oduvijek osjećala kao prosjek, s obzirom na to da je izrasla u visoku djevojčicu, divojku i ženu, naposljetku. Mama je Slavonka iz Našica, a tamo je podvlači, uvijek odskakala visinom, budući da su pravi Slavonci nižeg rasta od „stasitih Prominjana i Vlaja” kojima Martina ipak pripada, kaže s ponosom.
Pripada i Dalmaciji, toplini i suncu. Probala je onoga kao „kuga smrdljivog” morskoga psa na Islandu, da vidi kakvo je i to čudo, no toplo se zahvalila na kupanju u rupi u ledu poslije saune u Finskoj.
-Ne treba mi to u životu! - kaže nasmiješena rokerica „jedan kroz jedan” koja međutim obožava velikoga Mišu Kovača, čija je pjesma na odjavnoj špici prve sezone „Sretnih gradova”. S time pokazuje da ju se ne može tek tako staviti u neku ladicu, osim s onu s oznakom dičnih "story tellera" i da se ne libi pokazati vlastite emocije gledateljstvu.
Ta je pjesma moj hommage pjevaču koji je obilježio dobar dio moga života u roditeljskom domu, a poanta je i u stihovima. Nosi simboličnu poruku da je Hrvatska jedina prava i stvarno je svaki put kada se vratim s putovanja još više zavolim. Naravno da je vani lijepo, no ipak živimo u najljepšem mjestu na svijetu, još samo da malo zasučemo rukave...
-Stalno rušim ustaljene kodekse. S navijačima sam bila u kockastome dresu i naravno da sam za objektivno izvještavanje novinara, ali, molit ću lijepo, tko očekuje objektivnost u finalu prvenstva u nogometu!? Tko će nam prenositi utakmice, ako neće temperamenti Marko Šapit, koji se cijeli uživi, urla... I da, proplakala sam na fadu u Lisabonu i to prenijela!
Hoće li, kada „odsuče rukave” možda preseliti u Šibenik, u toplinu Dalmacije, pitam. Da joj prezime konačno, zazvuči autentično. Jer kod nas ono se najčešće izgovara tako da dio slova pojedemo. Martina bi bila mala „Valiić” ili „Valižić” u najboljem slučaju, a nipošto „Validžić”, k tome još s kajkavskim akcentom.
-I to bi bilo dobro. Ne bi mi smetalo, nimalo. - odgovorila je Martina. Ko iz topa.