Najprije da raščistimo osnovno. Piše se Jerry, ali čita se Jeri. Tako mu stanovnici kaštelanskog zaleđa, brda Opor, gdje je u vrijeme pisanja ovog članka bio u zbjegu, izgovaraju ime.
Jeri je najpoznatiji junac bjegunac u Hrvatskoj. Dospio je u Kleine Zeitung, domaći portali iz minute u minutu javljaju novosti o njegovim avanturama, nema TV kuće da nije pokucala na vrata klaonice obitelj Skejo ili kontaktirala vlasnika Ivana Božića iz mesnica "Božić".
A dok je Skejo ostao u gradu komadati gigantske primjerke Jerijevih braće i sestara, objašnjavajući da se junetinom zove meso bika od 650 kila, Božić je jutro provodio iznad Rudina, gdje je naciji omiljeno govedo ostavilo zadnje tragove. Kad smo ga danas popodne kontaktirali, užurbano je kazao: "Slušajte, ne možemo sada razgovarati, imamo jako dobar trag!"
Idućih pola sata proveli smo u ludoj neizvjesnosti.
Kad nas je Božić nazvao, oduševljenja u glasu mu je nestalo.
– Ništa. Ipak krivi trg. Nas deset ga dvogledima tražimo cili dan. Teren je nepristupačan, to je šuma, divljina. Mrak pada, to je to za danas. A sutra ujutro dižemo dron s infracrvenin zrakama! Locirat će ga vrlo brzo, u to smo uvjereni – najavio je Božić.
I danas su, veli, tražili dozvolu da dignu zračne snage, ali nije im bilo odobreno:
– Čovik šta ima dron nije dobio dozvolu da poleti budući da je mjesto potrage blizu aerodroma. Tek sutra u sedan ujutro može ić. Odredio san da ga lociramo tin dronon, a onda ćemo ga dopremit u Split.
– Dobro. A onda? – upitali smo bojažljivo.
– Iz Like uzimamo meso za naše potrebe i svi ti mali OPG-ovi su ponudili da završi kod njih na čuvanju. Da se ne zakolje. Bit će na slobodi – obećava vlasnik bika zbog čije životne priče su mnogi promislili je li ispravno biti mesožder.
Božić nije među njima.
– Malo mi je krivo, ali nije me to potaklo da se okrenen vegetarijanstvu. Kad čovik ogladni, na sve zaboravi – zaključuje mesar.
U akcijskim pokušajima mamljenja Jerija, koji su se zadnjih dana odvijali po kaštelanskom zaleđu, bilo je svega. Dovukli su čak i "tri-četiri lijepe krave", ali nije ga privuklo.
Pitali smo Božića što misli o imenu Jerry. Odgovara da mu baš pristaje: "Mi smo svi deset Tomova, ali Jerry je mudriji."
Za Jerijem iz Đakova u nedjelju je tragala mjesna lovačka udruga. Božić ih je zamolio da nipošto ne pucaju u njegova ljubimca.
Ako ga ne nađu sutra, dobre su šanse da će se bik izvući. Od lovaca smo doznali da ne smiju biti u akciji sve do srijede, kad opet nastupa lovni dan pa će se potraga intenzivirati.
Zato smo i mi bili u Rudinama, u potrazi za bikom kojeg ne želimo pronaći. Vozeći se makadamima, razmišljali smo kako je već dva puta uspio pobjeći i da, ako ga i ugledamo, nije red da se špija krvnicima.
Krčeći put za tragovima papaka, susreli smo mještane Miju i Ivana.
Oni su čuli da je Jeri krenuo prema Prgometu.
Njih dvojica ne traže junca aktivno, ali ako vide, vide. Zagledaju se prema brdu, rukom štite čelo od sunca, a da se njih pita, radije ne bi ugledali siluetu od 650 kila gdje im juri u susret.
– Dođe li kraj kuće, pobiga bi! Ne znan di, ali pobiga bi. Isto ko šta je i on uteka. Jadan je zna šta ga čeka. Svak se boji smrti. I čovik i životinja – mudro će Mijo, a sin mu Ivan će na to da bi ga dobro bilo poštedjeti.
Sad smo se i mi zagledali u brdo. Tu je negdje. Trava je jako visoka, rose ima. To znači da u divljini Jeri može preživjeti koliko god bude htio. U civilizaciji, među ovakvim ljudima, neće moći ni dana.
Putem do najudaljenijeg maslinika zastali smo pred skromnom kućicom. Oko kapije zrnevlje su kljuckale kokoši bake koja nije htjela kazati ime jer "šta nas to brige".
Pričala nam je, radije, o bliskom susretu s proslavljenim papkarom.
– Vidila san ga prvi dan kad su ga ganjali. Tu, doli, priko pruge – govori pokazujući štapom na makadam pokraj kojeg prolazi željeznica.
I nastavlja:
– Bilo njizi tri, četri. A i tu su pripametni! Iđu ga uvatit, pa ga gađaju kamenon... Šta će nego pobić, pa neće ti doć kad ga udaraš! Unda je otiša uzbrdo. Bija je pridnoćas eto tu di vi sad stojite. Doša je, iša je za auton, krenija je uzgor i više ga vidija nije niko. To je bilo pridnoćas.
– Znači, sinoć?
– Priksinoć.
– Aha. A bojite li se vi, što biste napravili da dođe?
– Šta će mi bit, pa to je pitoma beštija! To je življeno na farmi, to je bilo s ljudin. Nije to divlje. Pa i da je divlje, i vrag biži od čovika. Da dođe do me, ponudila bi mu štogod. Ugostila. Iznila pridanj, šta je i red, kukuruza, pure. Vode. I beštija se odma oporavi. Pružiš mu ruku i komad kruva. On je uplašen, uznemiren, izgubljen, više ne zna di je – spremno će dobra baka.
Zna da Jeriju neće ništa biti u divljini.
– Moga bi jedino izgubit koje kilo. Nema mu gori onih vitamina kojima ih rane. A pravo da van rečen, nisu ga tribali ni tražit kad je uteka. Nek puste bika da živi, ionako je pametniji od njih! – zaključuje naša sugovornica dok joj se oko nogu mota mačić kojeg je nedavno pokupila s ulice, othranila na bočicu i izliječila mu oči.
Tragajući dalje za Jerijem, došli smo dokle automobilske gume mogu. Ispred neobrana maslinika u vlasništvu velikog trgovačkog lanca parkirano je niz automobila. Ljudi je jako malo, užurbani su, a i nisu od velike priče.
Očito se ni oni Jerija ne boje. Tko zna, zapravo, gdje je dosad došao i što bi se dogodilo ako za dan, dva prijeđe granicu.
Mnogim slavnim govedima je uspjelo, zašto ne bi i Jeriju? Kakva su uopće onda pravila, smije li ga se izručiti? Ima li dvojno državljanstvo? Je li bio predsjednici na rođendanu? Sto je pitanja.
Ako će i ići prema granici, bolje mu je da požuri.
Njegov nesuđeni klaoničar, mesar Skejo, smatra da su šanse za pronalazak male.
A Skeju smo lako pronašli. Obiteljska prodavaonica nalazi se na splitskom kvartovskom Pazariću, poznatom po tome što se građani ne mogu dogovoriti nalazi li se na Sućidru ili na Plokitama.
Uz Petra, za mašinama i noževima među obješenim mesom rade sestra mu Irena i majka Nevenka.
Na zidu je cjenik. Dok čitamo koliko traže za kilo ramsteka, prsa, mulama, plećke s kosti, šnicela, Skejo objašnjava:
– Potraga ide u privatnom angažmanu. Tražimo ga mi, prijatelji, radnici. Evo, ja popodne kad završim, pridružujem se akciji – najavljuje mesar, dok mu se sestra po deseti put od jutros javlja na fiksni telefon i koluta očima uz "je, tu je" i "sad isto daje intervju, javit će van se" i "ne, nismo ga našli" i "čujemo se, živili".
Skejo otkriva i taktiku lova.
– Dovodimo krave na mjesta gdje je viđen. Svežemo ih i nadamo se da će doć jer on, kao i svaki muškarac, osjeti ženku, to je jedan od načina. Onda one muču, riču, glasaju se. To su naše krave, iz naše štale. Pretražujemo teren. Rudine, Sadine. Mislimo da je priša u Labin, Prgomet, Opor. Jako je brz, spretan i vješt. On galopira – dočarava Skejo, a razgovor o Jeriju prekidaju prolaznici što svako malo zaviruju u mesnicu, naslone se na staklenu vitrinu i zatraže po dvadeset deka novosti o Jeriju.
– On će kad-tad naić na jato krava i tu će se primirit jer je to njegova vrsta. Onda će nas neko zvat. Tako je bilo i zadnji put. U nedilju u ponoć u Sadinama je doša kravama i mi smo stigli. Stirali smo ga u stupicu, u procjep između dva suhozida dosta visoka, ali on se uspio ko mačka iz toga izvuć! Priskočio je dva-tri metra zida – ponosno će Skejo.
Iznenađen je da svi o Jeriju pišu. Kaže da mi to sad doživljavamo kao nešto spektakularno, ali da je u velikim metropolama bijeg životinje iz klaonice svakodnevica. Kod njih su te masovne grobnice u gradovima i to je sasvim normalno. Dodaje da "svaki dan bude u svijetu bar jedan slučaj Jerija".
Kazao nam je i da je Jeri u klaonicu došao iz slavonskog poljoprivrednog gospodarstva. Otkupili su ga za kobasice i ramsteke, ali tko je mogao znati da će se zajuniti.
– Kako je uopće izgledao taj odvratan čin kad se nesretnik našao pred nožem?
– Ne vidi on kako se kolju druge životinje, ali osjeti. Stočni depo, mjesto gdje se obavlja prihvat životinja, udaljen je desetak metara od mjesta klanja i mogao je namirisati krv, osjetiti da su druge životinje uznemirene.
Ne taktizirajući puno, zapitali smo je li ga ovo s Jerijem potaknulo da bar na sekundu razmisli o vegetarijanstvu.
– Iskreno, ne. Veliki sam ljubitelj mesa, ne bih mogao. Bez mesa bih uvenuo kao biljka, osušio bih se – tugaljivo će mesar.
Kaže da bi i mi zaboravili na Jerija da dođemo jednu večer kući gladni iz berbe maslina, ne bi nas bilo brige kako se zvao.
Naš bjegunac star je godinu dana i par mjeseci. A to je, veli Skejo, jako mlado, meko meso.
– On je moga bit ramstek. Ramstek od Jerija – ponavlja vlasnik klaonice tužno guleći mandarinu.