Oni ne misle da je u Irskoj trava zelenija: predstavljamo mlade i visokoobrazovane Dalmatince, vlasnike OPG-ova koji svoj kruh traže u ekološkoj proizvodnji

Tko nam dođe “sa strane” pa provede dovoljno vremena da upozna ovu vrlo specifičnu sredinu, reći će obično da nigdje nije vidio toliko ljudi koji bez razloga “plaču mižeriju”. I zaista; grintanje, jamranje, kukanje, kao da nam je u genetskom kodu, a istina je da živimo u zemlji prilika koje samo treba iskoristiti.

A, te neiskorištene resurse o kojima tako rado vole govoriti političarčići, plodouživaju naši sljedeći sugovornici koji su se okuražili upustiti u vlastiti biznis.

Danas se tako bave poslovima koji su njihovim vršnjacima ili kolegama s fakulteta možda i nezamislivi, ali se od njih može više zaraditi i kvalitetnije živjeti, nego da su preko stranačkih, rodbinskih ili inih veza, tražili uhljebljenje u kakvom uredu za hvatanje zjaka.

Poruka junaka ovog teksta, koji su o svojim profesionalnim i privatnim iskustvima pričali u “Reri” - Razvojnoj agenciji Splitsko-dalmatinske županije, a preko koje su i dobili nepovratna sredstva Europske unije, jest da tuđa trava nije zelenija, pa makar ona bila i u Irskoj, gdje su već odselili deseci tisuća Hrvata.

Doma je sigurno bolje, samo se valja usuditi. I ovo nisu floskule, rečenice ispisane bezveze - jer svaka od ovih štorija koje ćemo vam podastrijeti potvrđuje da su šanse za zaradu svugdje oko nas, samo treba mućnuti glavom, zavrnuti rukave, javiti se na natječaje za sredstva iz fondova EU-a, pa profitirati.

Bronhitis je ‘odveo’ do koza

Simpatična Lucija Radoš iz Aržana nesuđena je novinarka, no život ju je, stjecajem okolnosti - odvukao nekom sasvim drugim stazama - i to onim kozjim!

- Studirala sam na Filozofskom fakultetu. Novinarstvo. Falila su mi još dva ispita do diplome, ali kako sam se udala i rodila djecu, poslije sam to, iskreno rečeno, zanemarila. Djeca su mi bila mala, netko je morao biti s njima, a prvi vrtić je bio udaljen dvadeset kilometara, pa sam im se morala posvetiti. I onda je moj mali Stipe dobio bronhitis, a doktori su mu preporučili kozje ili magareće mlijeko - priča Lucija.

- U cijeloj Imotskoj krajini nisam mogla naći niti jedno, niti drugo, a ako bi i našla, a trebala sam to mlijeko često, onda bi ga manjkalo, a i ti ljudi koji su imali koze nisu živjeli u blizini. Tako sam se odlučila kupiti jednu kozu za maloga, a kako se mlijeko pokazalo tako zdravo, bilo mi je drago da ga piju i drugi ukućani - veli Lucija, koja je onda odlučila nabaviti još mlijeka za sve, pa kupila još dvije koze.

- I tu je sve počelo. Sad kad smo mi imali kozjeg milijeka za svoje potrebe, na vrata su nam kucali drugi i tražili mlijeko, pa sam onda nabavila još jednu kozu, pa još jednu, i još jednu, dok me to polako nije uvuklo u kozarstvo, a da o tome uopće nisam ni razmišljala - priznaje.

Da sve bude interesantnije, iako se rodila i odgojila na selu, s takvom vrstom uzgoja nije imala direktnog kontakta.

“Moja mama je držala koze, ali ja praktički nikad nisam ušla u tu pojatu, jer nisam jednostavno imala prilike. Rano sam otišla od kuće, na studije, rano se udala, da bi se to moje kozarstvo kasnije dogodilo na neki svoj način”.

I kako joj se preko noći dogodilo, tako se skoro istom dinamikom i ugasilo.

- Cijepili smo koze protiv bolesti plavog jezika, no zbog nuspojava uginulo mi je četrdeset malih i četrnaest muznih koza. Nakon toga sam razmišljala da se prestanem baviti ovim poslom, ali su mi se javili iz “Rere” u želji da spase stado, i da unatoč svemu što se dogodilo nastavim s kozarstvom.

- Predložili su mi da apliciram za mjeru 6.3 za nepovratna europska sredstva, nekih 15 tisuća eura. I, eto, uspjela sam dobiti taj novac, pa sada imam dvadesetak koza i dvadesetak mladih - presretna je Lucija.

Kako izgleda radni dan jedne mlade žene, majke i poduzetnice koja vodi vlastiti OPG na obiteljskom imanju?

- Redom; ustanem se, popijem kavu, pripremim djecu za školu, pa odem u pojatu, obavim mužnju, a ako je topliji dio godine, izvedem koze van. Tu nemam problema jer se služim “električnim pastirom”, one pasu, a ja počistim što imam počistiti i vratim ih natrag u pojatu. Onda radim druge stvari po kući: kuham, spremam, čistim, pa ih navečer pomuzem nekih sat vremena, radim sir još sat vremena, i to je to.

- Nije to baš teško, samo se čovjek treba dobro organizirati - kaže Lucija, koja sada, nakon što je novcem iz EU-a uspjela obnoviti stado, želi povećati ekonomsku vrijednost gospodarstva, pa će aplicirati za sredstva EU-a u vrijednosti od 50 tisuća eura.

- Pođe li mi to za rukom, povećala bi i broj grla. Kako mi muž radi u privatnoj firmi, cilj mi je da jednoga dana i on bude angažiran u uzgoju koza i da zajednički vodimo obiteljski biznis.

Je li Lucija razmišljala o životu u inozemstvu, negdje gdje su veće plaće i bolji uvjeti života, nego u njenom malom Aržanu?

- Iskreno, moj muž jest, ali ja nisam za to. Bolje mi je doma, jer i ovdje tko god hoće raditi - može, samo čovjek mora imati cilj i snažnu želju da ga ostvari. Trebate točno znati što hoćete, a kad je tako, informirati se o poticajima uz pomoć kojih to možete ostvariti i javiti se na natječaj jer novac stvarno možete dobiti.

Je li, ipak, kozarstvo fizički naporan posao za ženu koja se još brine i o kućanskim poslovima?

- Nije, jer ne smeta vam ni led, ni zima ako imate dobre uvjete, adekvatnu štalu za stado. Najzahtjevnije je ljeti kad su velike vrućine, a tada i spremate hranu za zimu, sijeno i sve drugo.

- U proljeće se brinete o žitaricama i ako na taj način imate dovoljno hrane za svoje životinje, onda je posao na koncu puno isplativiji jer ju ne morate kupovati - napominje, pa podvlači koliko god mara u sve uložila, koliko je god teških trenutaka bilo - puno je ljepše raditi za sebe, nego za drugoga.

Proizvodi joj se, što je najvažnije, danas puno lakše prodaju. Lucija se, zahvaljujući “Reri”, upoznala s načinom rada na talijanskim ekološkim farmama.

- Bila sam na najvećem sajmu ekološke hrane u Europi i tamo puno toga naučila. Sad imamo i Akademiju ekološke privrede, tu se educiramo, dosta smo toga saznali, a sve je u organizaciji “Rere” i savjetnice Jelene Petrov.

- Pomogli su nam i da se medijski probijemo, jer se u odnosu na stanje prije sedam, osam godina, puno lakše probijamo do kupaca, a sve što proizvedemo - mlijeko, sir, meso, odmah prodamo. Ljudi žele naše proizvode jer su zdravi i ekološki neupitni, a i koza je sama po sebi zahvalna životinja, jer se sve osim roga i papka može iskoristiti.

Kineziolog  ima  32 košnice

Ni Kaštelanin Ivica Dragan Elez nije se mislio baviti onim od čega danas pristojno privređuje. Zapravo, to mu je bila tek ljubav, strast - hobi.

- Po zanimanju sam profesor kineziologije. Istina je da sam se kroz djetinjstvo dosta bavio životinjama i razmišljao o studiju veterine, ali sam se isto tako aktivno bavio i sportom, i on je prevagnuo, pa sam stekao diplomu i počeo raditi kao trener gimnastike. U isto vrijeme počeo sam aktivno sudjelovati u radu udruge koja se, osim rada s djecom, bavila i ekologijom, pa sam se počeo zanimati za pčele - priča Elez, čiji se OPG bavi certificiranim pčelarstvom.

“Tako sam vremenom sve više energije i financijskih sredstava ulagao u pčelarstvo i od tri košnice u roku od tri godine - došao do trideset i dvije. I onda sam 2009. otvorio OPG, a baš sam nekako u to vrijeme čuo za jedan natječaj Ujedinjenih naroda, prijavio se na njega i dobio nepovratna sredstva.”

To je bila prijelomna točka za vrijednog Ivicu Dragana Eleza, jer je tada uspio smoći financijske snage za prijelaz na ekološko pčelarstvo.

- Sam to nikako ne bih mogao, jer su za ekološki vosak potrebna velika sredstva, iako sam o ekološkom pčelarstvu razmišljao od samog početka. Zapravo, neko vrijeme nisam uopće imao koristi od pčela jer nisu ni davale med, tako da je to moje pčelarstvo tada bilo hobi s potencijalom.

- Ni danas ne mogu reći da mogu živjeti samo od pčela, jer to ovisi od godine do godine, ali moguće bi bilo ako povećam broj košnica, i ako ne bude velikih iznenađenja u prirodi - nada se Elez. On se na natječaj javio u srpnju prošle godine.

S Rive u Liku!

Tko kaže da nitko ne bi zamijenio šušur Rive s prostranstvima jedne Like? Splićanka Zrinka Filipović Dermit po struci je agronom, a upravo se njena obitelj odlučila na ovaj pothvat.

- Sjedište moga OPG-a je u Splitu, a sredstvima za mlade poljoprivrednike iz mjere 6.1. koje sam dobila, podignut ću tri hektara trajnog nasada drijenka, jedne zaboravljene, a izuzetno rijetke i ljekovite kulture - optimistična je Zrinka koja se trenutno bavi ratarstvom, a uspješno je započela i proizvodnju ekološkog brašna.

- Vjerujte, ne zato što je moje, ali odlično je. Očito je došlo do spoja samog mikrolokaliteta i sorte raži, koja je tom našem proizvodu, na koji smo iznimno ponosni, dala neki poseban okus - veli Zrinka, koja je za sredstva aplicirala nakon što joj je otac, koji blizu Lovinca ima veliko poljoprivredno zemljište, prepisao OPG.

“Ja sam tada bila na fakultetu, a kako sam međuvremenu dobila dijete, trebalo je donijeti odluku hoćemo li ostati u Zagrebu ili krenuti u priču o potencijalnom preuzimanju OPG-a i selidbi. Kako sve uvijek kreće od dobrobiti djece, to što smo se odlučili baviti ekološkom proizvodnjom za nas je logičan slijed.“

“Povezuje moju i suprugovu struku, ja sam diplomirala agronomiju, on je kuhar, pa sad zajednički razvijamo neke buduće ideje. Razmišljamo što bi se i kako moglo stvoriti od naših proizvoda, s obzirom da se radi o području koje je bogomdano za ekološku proizvodnju i razvoj turizma, jer je Lika, poput naše Zagore, jedno veliko, netaknuto područje, a samim time i nezagađeno”.

Zrinka, koja je od samog ulaska u posao izuzetno angažirana u cehovskim udrugama, odmah se odlučila za ekološku proizvodnju svjesna sve veće potrebe za tom vrstom uzgojenog povrća i voća, mesa, žitarica... Tajnica je udruge “Dalmacija EKO” u kojoj je, napominje, jako puno mladih.

- I baš se oni najviše bave eko proizvodnjom, pa se nadam da će ona iz godine u godinu rasti, jednako kao i broj članova naše udruge. Danas je u Županiji Splitsko-dalmatinskoj samo četiri posto mladih poljoprivrednika, a u našoj udruzi ih je čak četrdeset posto. Vidljivo je da se sve više mladih ljudi okreće proizvodnji zdrave, normalne, prirodne hrane - optimistična je.

No, baviti se poljoprivredom nije jednostavno.

- Nije baš da trenutno svaki dan trebamo raditi na polju, ali čim krenu trajni nasadi, posla će biti puno više. Osim toga, u Lici nema svih sadržaja na koje smo navikli u velikom gradu, što ne znači i lošiju kvalitetu života jer sve ovisi o osobnim preferencijama. Istina, poljoprivreda trenutno nije zanimanje za koje bi se moglo reći da je preatraktivno, ali vidim da se ipak sve više mladih ljudi okreće tome.

Valjda nam je svima cilj jednoga dana samom sebi biti šef, naročito ako želimo izbjeći odlazak u inozemstvo. Mi se kao obitelj do daljnjeg želimo zadržati ovdje - jasna je Zrinka, pa dodaje da zemljište kao resurs svatko tko ga posjeduje treba iskoristiti, i objašnjava da postoje načini kada od proizvodnje samo jednog člana lijepo može živjeti cijela obitelj. Osim toga, rad u prirodi doprinosi boljem zdravlju, životnoj kondiciji - i tu ste već na dobitku.

- Ja sam hrvatska predstavnica YPARD-a, međunarodne platforme mladih stručnjaka za razvoj poljoprivrede. Njima sam se priključila 2013. i preko te platforme došla do nekih spoznaja o europskim fondovima.

- U međuvremenu smo organizirali konferenciju za mlade u poljoprivredi u sklopu “Agro Arce”, međunarodnog sajma inovacija poljoprivrede koji se održao u Trilju, pa se sve nekako povezalo: upoznala sam divne ljude iz “Rere”, spojili su me s Udrugom, ispreplela se cijela ta priča s mladima u poljoprivredi i sa ekološkom proizvodnjom...

- Evo, meni je član YPARD-a iz Švicarske predložio lupinu kao kulturu koja se kod nas ne sije već godinama, polako ju se istisnula soja. Danas s dva klika dođete do informacija, a mi ih mladi poljoprivrednici jedni drugima rado dijelimo, uživamo u tome jer nitko ne zna sve. O.K., imam diplomu koja mi puno znači, ali s druge strane svaki se dan uči nešto novo - priča Zrinka.

Isplativost konoplje

Većina njenih kolega s fakulteta imali su svoja obiteljska giospodarstva, mnogi od njih su ih preuzeli, no jedan se dio skrasio i po državnim službama, privatnim tvrtkama i poljoprivrednim apotekama.

Zrinka kaže da u kontinetnalnom dijelu Hrvatske agronomi lakše dolaze do posla, ali ni na Zavodu za zapošljavanje u Splitu nema puno nezaposlenih stručnjaka njene struke jer su iskoristili priliku da se stručno osposobljavaju bez zasnivanja radnog odnosa. Teško je reći, kaže, koliko je njih u poljoprivredu krenulo od nule, jer je to, napominje, prilično komplicirano - poljoprivredna površina je jednostavno uvjet bez kojeg se ne može.

Kako onda mlade danas pridobiti za poljoprivredu?

- Primjerom dobre prakse. Ljudi imaju običaj biti jako nepovjerljivi, ali kad im dokažeš da je to - to, stvari idu lakše, kao što je kod drugog natječaja za sredstva EU-a za koji se poljoprivrednici javljaju. Znate ono, čuju kako je novac dobio susjed ili rođak, da je nešto krenulo, i onda se i sami jave.

- Teško je razbiti predrasude u glavama ljudi da nešto iza čega stoji država može biti jako dobro, pozitivno, no primjerima, velim, dobre prakse, stvari se ipak kreću nabolje, čuje se o nama mladim poljoprivrednicima na televiziji, radiju, u novinama koje stalno potiču mlade poljoprivrednike da se natječu, dokazuju, i to je super, neka se dobra priča širi!

O mladim, poduzetnim ljudima iz Gale, diplomiranoj pravnici Jeleni Moro, magistrici kroatistike i talijanistike novinarstva sestri Ivani  i njihovom bratu diplomiranom ekonomistu Frani, već se dosta toga u javnosti zna. Razlog je jako interesantan posao kojim se bave u Cetinskoj krajini. Naime, pioniri su u proizvodnji ljekovite industrijske konoplje u sinjskom polju.

- Radi se o ekološkom uzgoju industrijske konoplje, kelja, batata i svega ostalog što nam je potrebno za domaćinstvo. Oduvijek se bavimo poljoprivredom, mi smo već treća generacija koja radi na zemlji. OPG, čija sam voditeljica, registriran je 2003., a mi se bavimo uzgojem industrijske konoplje od 2013., od ulaska u Europsku uniju.

- Živimo u Gali, u općini Otok, a počeli smo se baviti industrijskom konopljom jer nam je bila jako zanimljiva, nešto novo, što je tek bilo odobreno baš 2013. godine, kad je Hrvatska ušla u EU. 

Proizvodi od konoplje su nam se učinili jako zanimljivi i korisni. To je jako dobra biljka, jer od nje nema otpada, doslovno svaki dio se može iskoristiti, tako da nam je to odobrenje za njezinu proizvodnju, recimo to tako, bilo zeleno svjetlo za zelenu ekološku poljoprivredu - veli Jelena.

Veli da nema razloga ne pokušati dobiti sredstva iz fondova EU-a za ekološku poljoprivredu.

- Ideja da se javimo na natječaj bila je moja i bratova na kojoj smo stalno radili. Zapravo mi smo se i počeli baviti ekološkom poljoprivredom jer smo vidjeli poslovnu priliku u EU projektima, nepovratnim sredstvima, svjesni da naše ideje ne bi mogli financijski realizirati sami.

- Nismo htjeli ulaziti u nikakve kredite, tako da su fondovi u biti naš početak, bez tih sredstava ne bi bilo ničega, a ovako smo prilično zadovoljni. Ostvarili smo sve ono što smo do sada planirali, a novac koji smo dobili dao nam je vjetar u leđa. 

Sada idemo u nabavku novih strojeva, priključaka, što sami ne bi mogli isfinancirati, a potrebno nam je za obavljanje svakodnevnog posla - kaže Jelena i na kraju šalje poruku koja bi se svakoga dana morala vrtjeti u udarnim televizijskim terminima, jer je ključna za stanje nacije.

- Pokušajte sami pronaći posao. Svatko treba krenuti od sebe, mora se sam pokrenuti, a ne čekati da ga netko povuče za ruku. Prilika ima, fondova ima, svatko se može naći u nekoj raspisanoj mjeri i krenuti sam za sebe, a ne sjediti i čekati. Od sjedenja i čekanja nema ništa!

Eto, sad više nitko ne može reći “nismo znali”.