StoryEditor
Obalanagrada u omišu

‘Pivat ću dok me bude voja‘, kaže Ana Žižić nakon 40 godina klapskoga staža. ‘Taj sjaj u oku kad piva, to je žeravica koja drži nju i mene‘, ističe suprug Ivica

Piše Mia Sesartić
18. srpnja 2021. - 13:46
Ana Žižić: Ovako san razmišljala, dokle je Tamarinu potriba, bit ću tu. Nikad ne bi odustala od klape, uvik ću bit tu ka podrškaVladimir Dugandžić/Cropix

Koja je to radost kad za ljubav koju si cili svoj život dava klapskoj pismi, primiš "na Omišu" u ruke nagradu za 40 godina doprinosa klapskom pivanju i za dugogodišnje sudjelovanje na ovon festivalu, instituciji i našen čuvaru glazbenog naslijeđa.

Solinjanki Ani Žižić, dugogodišnjoj članici klape "Tamarin" (Tamarinke) i prvoj postavi klape "Solinke", ovo je ljeto bilo 22. put da se popne na pozornicu pod omiškin stinama, na Festivalu dalmatinskih klapa.

– Lipi su to trenuci... Vridilo je! Baš je vridilo! Svih ovih godina. I priko četrdeset ih je prošlo – govori nam Ana dok ćakulamo pod odrinom isprid njezine kuće na Putu Salone.

A njezina klapska priča počela je još dok je bila u srednjoj školi, u klapi "Solinke", u sklopu ondašnjega Radničkog kulturno-umjetničkog društva "DC Udarnik".

image
'Tamarinke' na ovogodišnjem Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu
Vicko Vidan/Fdk Omiš

– "Solinke" su bile osnovane prije više od četri desetljeća na inicijativu ondašnje uprave "Udarnika". Ideja je bila osnovati jednu žensku klapu koja bi pivala u pauzama nastupa folklornog ansambla.

Mi smo se između sebe našle i odlučile da bi se time bavile. Meni je uvik u srcu ta klapa, naše "Solinke". A stvarno smo bile mlade, nismo ništa znale o tom klapskom pivanju, osim šta smo to volile. Bili su to sve nezreli glasići, ali je KUD ima velike ambicije u vezi toga i želju da ženska klapa opstane.

'MUŠKI SU SE, KA I U SVEMU, VIŠE PROTEŽIRALI, ALI MI SMO BILE USTRAJNE'

Meni je to bilo strašno drago i zanimljivo šta sam dio toga. S nama su kroz tih deset godina, koliko je klapa djelovala, radili sve meštri od pisme, Rajmir Kraljević, Mirjana Škunca, Petar Cvitanović Beda, s kojin smo snimili i longplejku – pokazuje nam Ana na uokvireno izdanje, gramofonsku ploču koja ponosno stoji na zidu dnevnog boravka.

– Tu je i Ljubo Stipišić koji nas je i "odveja" prvi put na Omiš, di smo 1981. godine i osvojile nagradu za najbolje debitante – s ponosom se prisjeća Ana.

image
Klapa 'Solinke', početkom 80-ih
Privatni album

– Za nas je to bija poseban doživljaj i veliki uspjeh, pogotovo bit među muškim klapama i osvojit ovo priznanje. A, znate, bilo je u ono vrime još pomalo nezamislivo da se u finalnoj večeri pojave žene. Žensko pivanje je još bilo na marginama, muški su se, ka i u svemu, više protežirali, međutim mi smo bile ustrajne, deset godina smo ipak trajale. Nastupalo se, nije toliko koliko danas, više su bili programi lokalnog karaktera; dva puta smo, koliko se sićan, bile u Zagrebu... Bile smo jednom i u Portugalu, 20 dana... Na turneje nisu uvik mogli ić svi, ali je uprava "Udarnika" odlučila da idemo i mi, tako da smo na jednu turneju išle mi iz ženske klape, a drugi put muška klapa. Držali su do nas i lipe uspomene nosin iz tog razdoblja – prepričava dugogodišnja klapska pivačica.

– I onda je nakon jedno deset godina ženska klapa prestala radit, žene se poudale, počele radit, ja sam među zadnjima otišla. Nešto sitno sam pauzirala i onda se na poziv priključila "Tamarinkama"... I evo me tu san, zadnjih 30 godina.

Pivanje mi je isključivo bija hobi, ljubav, nisam se bavila nikad s tin komercijalno. Radila san, inače, ka ekonomistica u "Dalmacijacementa", dvoje dice, živili sami ja i muž... Moj Ivica je čovik koji je vidija da ja to baš volin i podrža me. Sićan se, probe bi bile u 20 uri uvečer... On se bavija privatnim poslom, triba je pričuvat dicu, a ja na probu. A di je ono kad bi išli na neke turneje... Uvik je bija uz mene, imala san tu sriću.

PISMA U GRLU, SJAJ U OKU

Je, srića je da imaš nekoga ko te podržava, ali uvik postoji ono: "Možda sad ne bi tribala, možda sad ne bi mogla..." Ne triba se time bavit, nego triba uvik tit i po cijenu da ne teče uvik sve glatko, otić... Obiteljski život i pisma, to ne triba uspoređivat... Je, pisma je nešto šta ne moraš, ali ja san to morala da bi bila zadovoljna. I sritna... – govori Ana.

– A nisi jin rekla kako bi nakon prova išla s menom u park, a ne doma – dodaje suprug Ivica simpatično.

– Podržava san je uvik. Upozna san je s tin njezinin sjajen u oku, znaš je i sama dugo, znaš šta kod nje voliš. To ti je ta zezancija i pivanje. I ja to nisan tija nikad ugasit, taj sjaj u oku kad piva. To ne smiš gasit, to je ta žeravica koja drži nju i mene – sa žaron će i dalje Ivica, a sjaj u očima babe i dide je sigurno i kad im dođu Marea i Luka, dica od ćere Ivane, i Toma i Sara od sina Ljube.

image
'Ne pivan zbog nagrada, ali mi je posebno oduševljenje bilo kad smo dobili zlato u Veroni. Bilo je još zlatnih odličja, ali ta me Verona oborila s nogu'
Vladimir Dugandžić/Cropix

Malo smo prozborili i o priznanjima...

– Ne pivan zbog nagrada, ali mi je ipak jedno od posebnih oduševljenja bilo kad smo dobili zlato u Veroni. Vodija nas je tad Duško Tambača. Meni je taj događaj bila najveća srića, zlato na tom internacionalnom festivalu zborova, di smo mi nastupale u kategoriji klapskog pivanja. Svjedočila je tome posebno, uz moje druge klapske kolegice, i naš tadašnji prvi sopran Antonela Pilić Burić, koja je poslije bila i naša voditeljica. Bilo je još zlatnih odličja u Italiji, Barceloni, Bratislavi, Pragu, Perastu u Crnoj Gori, Nizozemskoj srebro, ali eto, ta me Verona oborila s nogu... Kad ne očekuješ nagradu, a dobiješ je... – veli Ana, dodajući kako je kroz taj klapski staž radila i s maestrom Grgom Grubišićem, Terezijom Kusanović i drugima.

U mladosti je, kaže, sa "Solinkama" uvik imala ogromnu tremu pred nastup.

– Sad je više nemam, sad stvarno otpivan s užitkom. Ljubitelj san izvornih pisama, zato obožavam našeg voditelja koji je s nama ima sedmu godinu, naš Mirko Radan. On donosi neke takve pisme koje ja pivan s gušton, sa Iža, Hvara, nešto starinsko pa se obnovi i piva. Drago mi je slušat i obrade, ali ne bi volila da samo to pivamo – kazuje Ana, a zbog njezina uspjeha sritne su i njezine "Tamarinke".

– Naša altica se odmah nakon osnutka pridružila klapi "Tamarin", a s nama je i danas, gdje s velikom radošću i nesebično prenosi svoja iskustva, stečena znanja i vještine mlađim naraštajima, gajeći ljubav prema dalmatinskoj pismi.

FALI JOJ SAMO OMIŠKO SREBRO

U svojih 40 godina pjevanja, samo je na Festivalu dalmatinskih klapa Omiš Ana s klapom nastupila čak 21 put, i to s osvojenom zlatnom nagradom žirija dvije godine zaredom, potom brončanom opet od žirija, a kasnije i s nagradom publike. Nedostaje joj samo još srebrna s Omiša – reći će njezine klapske kolegice u prilog nagradi.

– Presretne smo i ponosne što je baš Ana naša Tamarinka, jer je ona dobri duh klape, uvijek spremna na razgovor, dati savjet i nasmijati nas kao nitko. Toliko je trenutaka smijeha i veselja s njom proživljeno da bi se samo za to mogla knjiga napisati i ovim joj putem čestitamo na zasluženom priznanju i zahvaljujemo joj se na svemu što je doprinijela i svemu što još slijedi – kazale su "Tamarinke".

image
Direktor festivala Mijo Stanić uručuje priznanje Ani Žižić, na radost njezinih 'Tamarinki'
Vicko Vidan/FDK Omiš

– Bilo je na našim putovanjima i nastupima uvik smija. Veseljak san po prirodi, ali znan se i naljutit. Ne volin recimo presing, ono kad nastane drama ako neko nije pogodija u po tona... Ja jesan da se nauči dionica, ako je čovik falija, falija, mi smo tu radi velike ljubavi prema pismi.

Na našim je druženjima uvik neka zezancija, ne smimo sve ni prepričat – uz smij će Ana, a uz pismu se želi još drugo družit.

– Pitaju me neki koliko ću još pivat? Koliko me bude voja – opet će Ana uz zarazni smijeh.

– Ovako san razmišljala, dokle je "Tamarinu" potriba, bit ću tu. Uz moju Vanju i mene, volili bi da nan se na našoj dionici pridruži još jedan drugi alt, neko mlađi, ali nikad ne bi odustala od klape, uvik ću bit tu ka podrška... – zaključuje Ana.

Jer, uvik će u njezinin očima bit tog sjaja... I smija...

Najbolje debitantkinje

Isječak iz lista "Dalmacija-cement" iz srpnja 1981. kaže:
"Na ovogodišnjem jubilarnom 15. Festivalu dalmatinskih klapa što je održan u Omišu, ženska vokalna grupa Solinke, pod vodstvom Petra Cvitanovića, postigla je zapažen uspjeh. Solinjanke su osvojile nagradu kao najbolje debitantkinje. Naime, članice ženske klape iz Solina jedine su od devet klapa koje su prvi put nastupile na Omišu, a koje su se domogle finalne festivalske večeri.
Naći se među deset najboljih klapa Dalmacije doista je veliko priznanje, tim više jer u priobalnom pojasu i na otocima trenutno djeluje više od stotinu vokalnih grupa koje njeguju tradicionalnu pjesmu. Upućujemo čestitke Jasenki, Ivani, Editi, Aniti, Vesni, Jasni, Željani, Tonki, Ani i Nađi! Dakako i voditelju Cvitanoviću..."
Lj.St.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. srpanj 2021 15:00