StoryEditor
ObalaSVE PO ZAKONU

Nismo normalni! Čak 84 puta dnevno od Splita do Omiša vozi prazan javni autobus: njegove gubitke plaćaju građani, a privatnik za to vrijeme zgrće lovu

Piše Vinko Vuković
20. veljače 2020. - 13:39
Duje Klarić/Hanza Media

Joj, da je Miladin Šobić živ što bi on lijepu pjesmu od ovoga ispjevao. Ljubavnu (jer on sve je okrećao na ljubav).

O jednom autobusu, praznom, koji svaki dan 42 puta u jednom i 42 puta u drugom smjeru polazi na put dalek dvadesetak kilometara.

Živ je Miladin - nemojte protrnuti, vi koji ga još pamtite ili ste slučajno negdje naletjeli na njega, na Youtubeu ili u Nikšiću, svejedno - ali ne pjeva više, prestao je odavno, toliko davno da više nitko i nema pojma tko je on i čemu se čudio. Vidio je da pjevanje od svega još ima i najmanje smisla. Da će život, kako god ga mijesio, učiniti po svoju. I da je sve zapravo tek čitanje starih novina.

A u njima, da uzmemo baš ovo izdanje od lanjskoga lipnja, piše kako je splitski Promet, kao javni koncesionar (pri)gradskog prijevoza, odlučio prestati voziti kroz Dugi Rat. Točnije, kroz cijelu općinu Dugi Rat.

I, kako tada, tako i danas. Prometovi autobusi i dalje ne voze kroz Dugi Rat. Pardon, kroz cijelu općinu Dugi Rat. Ali zato voze do Omiša. A da bi došli do Omiša, moraju proći i kroz Dugi Rat. Kroz cijelu općinu Dugi Rat.

Pored svih tamošnjih 14 stanica. Bez stajanja. U oba smjera. Ukupno 28 stanica bez stajanja.

Brzi vlak goli je puž naspram Prometove šezdestice.

Kad se ona sjuri niz Mutogras i zalomi Bajnicama stružući o sve one kuće što ih tek ulazna vrata od Magistrale dijele, pa kad zapraši Dućama kao da Sunset bulevarom praši, njezin vozač najponosniji je čovjek na svijetu. Sjedi u kokpitu zglobnog McLarena kojemu kičma puca od zadovoljstva svaki put kada pogodi šahtu, a pogađa ih nepogrešivo poput Jasne Šekarić, i ne pada mu na pamet stati u boks. Niti ga tko zove da stane.

Zen. Čisti šoferski zen.

S putnicima je već druga priča. S onima koji bi se šezdeseticom možda i vozili, da hoće stati. Ovako im ostaje tek privatnik, Dalmatinac, on staje. I u Dugom Ratu i kroz cijelu općinu Dugi Rat. I od posla ne zna što će.

image
Promet Dalmatincu gleda u leđa 
Duje Klarić/Hanza Media

Dok, dakle, naša šezdesetica vozi prazna, njihov Dalmatinac vozi pun. Ona je naša jer je plaćaju porezni obveznici, a on je njihov jer je sto posto privatan. I logično je da itekako brinemo o njezinoj sudbini, dok ćemo njega prepustiti tržištu pa kako mu bude.

A vidimo da mu je dobro. Valja se kao prasac u mekinjama. I neka ga, ajmo se mi uhvatiti Prometa.

Promet je, naime, priča. Jer, mi ga plaćamo da vozi prazan. Kao u onom starom Miladinovu vicu. Čudio se meni drugar šta ima tu da mi smeta, što on, da bio bio Bog i glavni, želi svršit tri fakulteta.

A sve je po zakonu. I ne samo to. Da je i ti malo drukčije, da šezdesetica stane na samo jednoj jedinoj stanici od Bajnica do Dočina cijeli Bruxelles bi se od šoka i nevjerice stresao. I uopće se ne šalimo, jer Bruxelles je dao novac da splitski Promet ne vozi kroz općinu Dugi Rat i pozorno prati da slučajno kakvu nemarnu šoferu ne bi palo napamet prikočiti pa pokupiti kojeg putnika na, recimo, Gajinama.

Ne dogodilo se.

I neće. Tako nam kaže Miroslav Delić, čovjek koji je prije godinu preuzeo Prometovo žezlo ozbiljno zasukavši rukave da od vječnoga gubitaša, tvrtke koja je novac poreznih obveznika gutala brže od kilometara, napravi renomiranog javnog prijevoznika. Kakvog nadaleko u Europi neće biti. Je, baš nam je tako rekao.

- Do 2021. godine imat ćemo 110 autobusa prosječne starosti tri godine, postavit ćemo i 100 novih nadstrešnica, pokrenut ćemo aplikaciju preko koje ćete u svakom trenutku znati gdje se koji autobus nalazi, a u samoj firmi ćemo broj zaposlenih spustiti na ispod 600, no najvažnija stvar će biti uvođenje sustava ticketinga - govori Delić.

A u ticketingu je i ključ. No, prije objašnjenja ajmo čuti što direktor Delić kaže o šezdesetici i njezinu bizarnu nestajanju na stanicama u općini Dugi Rat.

- Stvar je jasna. Mi smo za nabavu novih autobusa povukli novac iz europskih fondova prema strogim pravilima korištenja. Jasno je naglašeno kako sa svim lokalnim jedinicama kroz čiji teritorij prolaze naši autobusi moramo imati ugovor o subvencioniranju. Od njih 19 svi su ga i potpisali, osim Dugog Rata - veli Delić.

Zvuči logično. Jednako kao što zvuči nelogično da autobus broj 60 čak 84 puta dnevno na relaciji od Omiša do Splita vozi poluprazan.

Na pitanje koliko im je pao promet otkako ne staju na 14 "dugoratskih" stanica Delić nije imao decidiran odgovor. Znat će kad dođe ticketing, tada će doslovno u kartu biti izračunato koliko se putnika i u kojem smjeru uputilo Prometovim autobusima. Gdje su se ukrcali i gdje su se iskrcali. Dotad, ne zna.

Bez ticketinga, osuđeni smo na odokativnu metodu, koju Delić, razumljivo, ne prihvaća. A po njoj je jasno da je pad broja putnika golem. Baš kao što Dalmatinac bilježi golem porast.

- Promet nam na toj liniji nije značajnije pao. Uostalom, govorimo o općini koja ima tek 7000 stanovnika, dakle nije to nešto - tvrdi odjednom Delić, ne uzimajući pretjerano u obzir ni primjedbu da se ta brojka ljeti višestruko poveća.

Ako "nije nešto", odakle onda 1,25 milijuna kuna koje bi Dugi Rat morao dati Prometu, i to svake godine, naspram 350.000 koliko su prije davali?! Hm... Tko li je to bez ticketinga izračunao...

- Iskreno, ne znam, ni tko, ni kako, ali je tako, i dok je tako, tko ne plati, mi ne možemo voziti - ravnodušno će Delić.

Uvjerava kako će nakon uvođenja ticketinga sve biti transparentnije. I da će netko plaćati manje, a netko više. A zasad je tako da Omiš, po broju stanovnika dvostruko veći od Dugog Rata, a površinski da i ne spominjemo, plaća praktično istu cijenu koju bi i malešni Dugoraćani trebali plaćati.

A razlog je u kilometraži, jer čak 440.000 kilometara godišnje Promet napravi vozeći dugoratskim područjem. Na novu primjedbu da je to nužna kilometraža kako bi se došlo i do Omiša te da je njegovi autobusi i sada prelaze, uz znatno veći trošak, Delić nema adekvatan odgovor.

- Tako je zasad najpoštenije - ponavlja.

Dugoraćani se ne slažu. I zaboli ih. Ostalo im je u proračunu 1,25 milijuna kuna, a građani prijevoz ionako imaju.

Delić priznaje kako im je linija broj 60 jedna od najrentabilnijih, Odnosno, kako je bila jedna od najrentabilnijih dok su autobusi stajali i na "dugoratske" stanice.

Nakon tog priznanja uslijedila je polusatna rasprava s autorom ovog teksta. Autor je, naime, pokušavao uvjeriti direktora da je suludo i prema poreznim obveznicima u najmanju ruku neodgovorno slati prazne autobuse 84 puta dnevno (!!!) na relaciju koja je nekoć dokazano donosila novac, a sada gubitke, a direktor je uvjeravao autora da ne razumije problematiku.

On je cijelo vrijeme igre bacao kupe, a ja špade. A tako smo se i rastali.

Vozeći se kasnije tog dana Dalmatincem s posla kući razmišljao sam o onom danu kad sam prvi put poželio ostaviti studije. I upisati neki zanat. Biti pekar, limar ili moler, ukrotiti struju i naučiti popravljati bojler.

#PROMET#OMIš#AUTOBUS#DALMATINAC

Izdvojeno