Ugledni profesor koji je ušao u 'rat' s Ecclestoneom i spasio trogirsku školu: Dalmatinski gradovi će postati šuplje kulise s domorocima koji će glumiti folklor

Ugledni povjesničar umjetnosti i nekadašnji rektor splitskog Sveučilišta, prof. dr. Ivo Babić nedavno se obratio javnim pismom predsjedniku Sabora tražeći da se preispita reorganizacija mreže sudova po kojoj bi se ugasio onaj u Trogiru. Osim što palača u kojoj je smješten sud – jednako kao i školska zgrada u samom srcu grada – predstavlja reprezentativno djelo poznatog arhitekta i konzervatora Ćirila M. Ivekovića, dr. Babić upozorava da bi prestanak rada suda bio kulturocid i urbanocid za ovaj grad. Grad koji – možda se ne zna? - ima najdužu, neprekinutu urbanu tradiciju u Hrvatskoj. I neprekinutu sudsku vlast još od srednjeg vijeka!

S profesorom Babićem (72) razgovarali smo u Trogiru, nakon teškog testa strpljenja koje je već sada nužno za vožnju do ovog jedinstvenog romaničko-gotičkoga gradića. Dok se dokopate stolice u nekoj kavani unutar zidina, prethodno se morate priviknuti na još živo gradilište novog mosta, na novi crkveni blok na nasipu sličan većem skladištu, pa na trećerazredni izgled tržnice kod starog mosta, a onda, kad već mislite da ste napokon u zoni ljepote, šokira vas da je trg kod Katedrale nestao! Umjesto njega tu je more plastičnih stolica i stolova, sve do ruba znamenite Lođe.

Jasno, naš razgovor o Trogiru bio je samo povod za spomenuti sve naše povijesne gradove koje tek čeka ljetna turistička sezona.

Tko se oglasio na Vaše pismo? - pitamo dr. Babića za početak.

- Kurtoazno su odgovorili s više adresa, one predsjednika Sabora, njegova šefa kabineta - javlja mi da je proslijedio pismo na nadležno Ministarstvo pravosuđa. Slično su mi, vrlo uljudno odgovorili i iz kabineta predsjednika Vlade, iz Ministarstva pravosuđa; javio se akademik Davorin Rudolf, hvala mu, da će i on intervenirati u tom smislu.

Međutim, moram naglasiti da ovu inicijativu nisam ja započeo, počela je od gradonačelnika Trogira, mladog i agilnog Ante Bilića, koji pokazuje interes za baštinu. On je alarmirao javnost i angažirao se službenim kanalima.

Nadate se da će to uroditi plodom, da se sud neće ugasiti?

- Ja se nadam da do daljnjega zgrada suda neće biti preinačena u hotel, da će ostati sudska zgrada u izvornoj funkciji. To neće više biti općinski, kao donedavno, nego ispostava Općinskog suda u Splitu. Zaboravlja se da je među raznim definicijama grada i ta da „grad ima posebne, simboličke funkcije“. Svako naselje ih ima, naravno, a grad posebno.

Grad nije samo za stanovanje. U povijesti dalmatinskih gradova 20-ih godina XIX. stoljeća bilo je kobno kad su ukinute biskupije u Trogiru i Korčuli. Odonda su ti gradovi izgubili na neki način svoj simbolički status. Umanjio im se značaj i ambicije.

Kako vidite Trogir danas?

- Trogir danas nema, izgleda mi, neku sjajnu, budućnost, kao ni mnogi stari gradovi. Ne vidim je ni u Hrvatskoj u globalu. Mi pripadamo malom narodu koji nestaje. Trogir izumire, Hrvatska izumire. A ova nova izgradnja što nastaje zadnjih pedesetak i više godina, gotovo da i nema urbanih obilježja. Ni stanovništvo nije urbano.

Pojavljuju se perverzne ideje da se naplaćuju ulaznice u stare gradove, da se postave rampe, ali - grad je živi organizam. Grad ne čine zgrade, nego ljudi koji unutra stanuju. Kuće ako se ne otvaraju, brzo se urušavaju. Nije dobro ako se na prozorima ne suše lancuni i pelene. Dakle, i Trogiru predstoji depopulacija, a on će se pretvoriti u nekakvu ruševnu sezonsku atrakciju, kao objekt intenzivne eksploatacije. Ili kako se kaže u novoj frazeologiji, u predmet turističke ponude. To je ne baš sjajna budućnost.

Ipak, prije suda, uspjeli ste obraniti i školu u starom dijelu grada?

- Nastojanjima konzervatora, uz podršku gradonačelnika, trogirska osmogodišnja škola je zaštićena kao spomenik kulture i kao takva sačuvat će svoju izvornu funkciju. To je veoma reprezentativna zgrada na samoj obali. Kao i zgrada suda, podignuta je pri kraju austrijske vlasti, početkom 20. stoljeća, i može se smatrati spomenikom austrijske civilizacije.

Nadvojvoda Ferdinand osobno se brinuo da Trogir dobije dolične zgrade škole i suda, tako da bi se uklopile u povijesni ambijent. Međutim, kad je došao u Trogir onaj vozač Formule 1, čuven i kao veliki neplatiša poreza, Ecclestone, kad je stupio na trogirsku obalu i vidio školu, uskliknuo je: „Ma kakva škola? Kasino!“.

Pokušalo se školu koja radi u dvije smjene, jer djece još ima, maknuti, samo da ovu zgradu mogu pretvoriti u hotel. Trogir je mrtav pola godine, a nešto najljepše što je ostalo u njemu je brujanje škole. Ima jedna stara hrvatska riječ, „graja“, za cvrkut ptica u grmlju - ti su dječji glasovi nešto tako radosno u ovoj tuzi, u ovom općem raspadanju. To je ta „zimmer frei ideologija“, koja bi sve podredila turizmu. O čemu i „piskaram“ već desetljećima.

Očito, političari misle da je jedina budućnost Trogira i Dalmacije u turizmu.

- Turizam je zaista interesantan antropološki fenomen. Postojao je i u antička doba; rimsko gospođe su putovale u Egipat iIi u Grčku. Preteča turizma su hodočašća, ne samo ona kršćanska koja su oduvijek bila masovna, što iz vjerskih pobuda, što zbog radoznalosti, a i zbog mogućih ljubavnih avantura. A danas, porastom standarda i slobodnog vremena, turizam ima obilježe masovnog fenomena s velikom budućnosti. Sjeverno i istočno nad jadranskom obalom pružaju se ogromni prostori, Češka, Mađarska i Rusija, pristižu nam japanski i kineski turisti…

Normalno, ljudi žele vidjeti, odmoriti se, razonoditi i po mogućnosti se i raspojasati. Davno je upozoravao moj dragi, pokojni profesor Grgo Gamulin - hoće li naša obala moći izdržati taj snažni pritisak? Mi smo se oslonili na turizam kao jedinu ekonomsku djelatnost, međutim, kako se kaže pučki, igrati na jednu kartu nije dobro.

„Razdijeli jaja u više košara“, staro je ekonomsko pravilo.

- To je narod oduvijek intuitivno znao. Monokultura je neprirodna. Prvobitne šume bile su vrlo heterogene, ako dođe bolest, epidemija se nije mogla lako prošiti i na sve vrste - neka bi stabla preživjela… Dakako, monokultura u gospodarstvu je ranjiva i, nedajbože, kakvog ekscesa ili terorizma, može doći u pitanje turizam kao djelatnost.

I da osiromašimo preko noći, kako smo se i obogatili.

- Da. A loš aspekt turizma je i promjena mentaliteta kod ljudi. U srednjem vijeku još postojao je pojam gostioničara koji „ gule“ hodočasnike. Legendarni je lik krčmara, beskrupuloznog Thenardiera iz „Jadnika“ Victora Hugoa. Već se predviđalo da će Hrvati biti europski konobari, no, perspektiva im je zapošljavanje u staračkim domovima. Za europsku klijentelu mogu se sagraditi domovi na još uvijek atraktivnoj obali s toplom klimom.

Čuvanje starca bit će vrlo važna i unosna djelatnost. Ja ne bih trebao gunđati, bilo bi mi dobro da si rezerviram mjesto dok mi je još na vrijeme.

Sjever Europe čezne skrasiti se u toplim krajevima u starosti?

- To je stara, upravo mitska čežnja - prisjećam se Goethea, njegove Mignon koju poziva na putovanje, „tamo gdje šumori lovor i limun cvjeta...“. Tamo, dodao bih, se mogu ugrijati stare kosti i utišati škripanje zglobova. To što se tiče zdravstvenog turizma.

Čak „popravljamo“ naše prirodne ljepote da bismo se prilagodili ukusu tržišta.

Ono najvrjednije što je imala Dalmacija, to su povijesne jezgre. One propadaju od Splita do Dubrovnika zbog potpuno pogrešnog odnosa prema njima. A drugo, ono ne manje vrijedno, to su čudesni krajolici. Ako je išta ovdje zadivljujuće i vrijedno, to je kaligrafija, taj predivni rukopis prirode s uvalama, niskama otoka otočića, grebena.

Sad smo u fazi kad je presudno dočepati se komadića obale za apartmane, i u par mjeseci dobiti zaradu od koje se može preživjeti cijelu godinu. Imamo i nove riječi, „apartmanizacija“, „betonizacija“.

Postoje pokušaji u svijetu da se nešto ispravi, da se kontrolira rast turizma, ali kako spasiti uvale koje betonizirane, s miniranim sikama koje su bile preoštre za mekoputne stražnjice? Zmajevo jezero kod Rogoznice, prirodna znamenitost, sasvim je nagrđeno: okolo jezera su izgrađene kućetine, u moru su betonski vezovi. Nasipavanjima se proširila marina do same ograde groblja u Segetu.

Gledao sam neki projekt za akvatorij pred Vodicama. Tamo izranjaju neki umjetni otoci – privezišta, izgledaju kao ona u Dubaiju. Naši „vizionari“ su dalekovidni; njima su uzori daleko: Ibiza, Dubai, Miami, ne pada im na pamet mogućnost nadovezivanja na osebujnosti kulturnih i prirodnih vrijednosti Dalmacije.

U trogirskom akvatoriju, opet, ima jedan otok, zove se Vela Kluda. Tako je dojmljiv, kao da je iz bajke „Otok s blagom“. Malen je, a sav je raščlanjen, visok, naočit. Sad na tom zaista minijaturnom otočiću, saznajem, gradi kuću jedna Austrijanka. Naravno, to ne bi smjela u svojoj zemlji. Rasprodaje se sve i sva, privatni otoci, lovišta. A kad se turisti zasite naše obale, kad već bude prevelika gužva na kopnu i moru, poći će u sjevernu Afriku ili negdje drugdje. Gdje će moći nemilice trošiti netaknute prirodne potencijale.

Vidite li šanse za uspjeh u tom pokušaju Venecije ili Barcelone da se odupre turizmu?

- Pokušavaju, ali mislim da neće uspjeti. Turizam je globalni fenomen, ima uporište u ljudskoj naravi: bit će ga teško, nemoguće kontrolirati. A onda, mnogi tu imaju svojih interesa. Nedavno je kolega Zlatko Gall napisao „ne pucajte u turizam“. Zaista – a što bi drugo mogli raditi? Kad smo pokrali tvornice i uništili privredu? A naši investitori i arhitekti već imaju projekte za nove hotele, na mjestu brodogradilišta Trogir. Prihvaćaju sve ponude, ako treba „napenaliti“ zvonik na samo morskom žalu, nema problema. Posal je posal! Kad sam svojedobno bio rektor, htjeli su sagraditi crkvu usred Kampusa. Spriječio sam i gradnju njemačke robne kuće, što mi bivši vlasnici terena ne mogu oprostiti.

Na žalost, i crkve se grade bez natječaja. Jako me razočaralo – ako je istina – da splitske redovnice, klarise, koje na Marjanu imaju teren, nastoje na njemu sagraditi hotel. Benediktinke u Zadru dale su koncesiju na zemljište uz more koje su dobile od hrvatskih kraljeva.

Šokirao me izgled najvećeg trogirskog trga. Građani su u čitavoj Dalmaciji izgubili trgove, plaže, ulice… Više nigdje nema mjesta za domaće.

- Zgrabi tko što može! Živimo u tzv. divljem kapitalizmu, u tranziciji, međutim, osim podjela „kapitalizam“ - „socijalizam“, ima nešto što je fatalnije - i desni i lijevi političari „istu su mater sisali“. Kakva je razlika između tzv. velikih, malih i srednjih Hrvata? Naime, isti je to kulturni supstrat. Tko smo mi? Jedan mali neurbanizirani narod, brdsko-planinska, u biti stočarska populacija, bez urbanih tradicija, raštrkani u prostoru. Mi smo u fazi seobe naroda na more. Kako dograbiti makar djelić obale? Kako kupiti tvornicu u bescjenje da bi ju se uništilo i skupo prodalo kao građevinski teren?

Pamćenje mi seže u „doba mraka“ kako je jedna „gospođa“ iz Zagreba prolila kiselinom ljude koji su se kupali na „njenoj“ plaži. Ja sam to spomenuo u jednom članku.

Naivno, tada sam bio mnogo mlađi, citirao sam pjesmu Ante Cettinea, „Molitva za moju uvalu“. Molitvu za životinje, za lastavice, za nedirnutu prirodu, u doba kad je privatizacija tek počela. I tadašnji drugovi, koji su sada već „operjala“ gospoda, naveliko su uzurpirali obale. I onda, kako i danas, vladao je sustav vrijednosti svojstven kokošarima, sitnim seoskim lopužama, koji pokušavaju kompenzirati stoljeća oskudica i gladi.

Možemo pričati o čitavoj našoj obali, Dubrovčani su prve žrtve masovnog turizma.

- Izgleda da i gradovi mogu dobiti infarkt. S tim zakrčenim ulicama, „žilama “, koje su zaposjeli gostioničari, u Dubrovnik je ponekad gotovo nemoguće ući kroz gradska vrata. A onda i Split… Dioklecijanova palača je ipak malena i tijesna za mnoštvo turista...

Ali, nemate ni razloga ići u centar. Nema frizera, dućana, liječnika, meštra, a ni prijatelja.

- Ja pamtim splitsku Pjacu punu splitske mlađarije, s veselim žamorom u zraku, a danas je, osim ljeti, uglavnom, prazna. Zaprepastila me avetinjska slika zimskog Splita! Moglo bi se snimati film sličan „Smrti u Veneciji“. Izgubili smo kulturu druženja. A čovjek je najbogatiji u kontaktu s drugima! Tvrde da je samoća štetnija i od pušenja. Gradovi, posebno povijesne jezgre, osim možda Zadra zbog njegove mlađarije na Sveučilištu, će postati sezonski gradovi, koji živnu ljeti neprirodno žestoko.

Hrvatska će biti mala zemlja za veliku razonodu, a gradovi kao neki lunaparkovi ili poput šupljih kulisa s domorocima koji će glumiti folklor. Da parafraziram naslovom jedne knjige, „Portret koloniziranih“, mi smo već polako mentalitetom kolonizirani, spremni na sve ustupke, rastezljivi, podatni, spremni izmišljati nove „turističke ponude“, poput ljetnih karnevala i trke magaraca.

Bilo bi zgodno i da se legalizira prostitucija kao unosna djelatnost, kako se to stručno kaže, kao „turistički proizvod“. Sjećam se, pred više desetljeća pisao sam kako se turisti penju na zvonik, pa se igraju zvonima. Zvono je, dakle, bio dio turističke ponude! Igrali su se zvonima koja odzvanjaju sve raspone duše jednoga grada. Koja oglašavaju veselja blagdana, tuge sprovoda, strahove zbog uzbuna zbog požara, ratova… A kako smo se u međuvremenu tek prostituirali!

Vi ste se izjasnili i protiv gradnje novog mosta za Čiovo, zašto?

- Mogao se napraviti tunel ispod mora, on ne bi vizualno smetao. Sad je taj most gotov - ne izgleda tako loše kako sam se pribojavao, da će raskidati neke obrisne linije u pejzažu. Gledam prostore kao da sam slikar, a "realni" život je nešto drugo. No, u razvijenom svijetu itekako se pridaje važnost zaštiti krajolika. Prekinute su ipak neke vizure prema Marjanu, prema samostanu svetoga Križa… Ali nadam se da će biti koristan, očekujem da će most olakšati promet. Valjda će manje kamiona prolaziti tik uz Katedralu koju uništavaju vibracijama. Sad će valjda biti malo lakše.

Izgubili smo mir, definitivno.

- Ni tišina nije baš poželjna, šušur donosi novce. Iz kafića trešti glazba do u kasne sate, a tko se obazire na one koji još prebivaju u ruševnim kućama, u kojima ima bolesnih, zaboravljenih staraca, dječice, ali i onih koji moraju rano na posao? No, srećom, već se prepiru vlasnici kafića i iznajmljivači soba, jer ni gosti ne mogu spavati. Tako će naći već neki kompromis, nagodbu u sukobu interesa.

Kako onda Vi pronalazite svoj mir?

- Sad je u modi riječ „niša“ – imam svoju nišu. Stanujem u staroj jezgri, okružen hrpama knjiga. Samo s jednom nogom sam u sadašnjosti, sada sam već, da parafraziram Lukana, s drugom nogom zakoračio na Haronovu lađu. Lunjam po gradu, biram doba i sat kad grad nije zakrčen. Zimi, kad je već sve opustjelo, može se naići osim na mačke i pse lutalice, i na duhove. No, ljeti je sve živo i bučno.