Ljubav. Kako li ta riječ gordo zvuči. A ako je ona uvijek u vama, ili bar blizu vas u nekom tko vas voli, najsretniji ste na svijetu, pa makar vas lomile ljudske bure i oluje, šibali vjetrovi nesreće, bivali beznadni. Ljubav sve pobjeđuje i najljepša je kada je darujete.
Ova priča ima dva dijela i upravo govori o snazi ljubavi koja je spojila dvoje mladih. Oni su sada na pragu jednog novoga života, iza njih su ostali tmurni oblaci. No, kako je život nepredvidiv, upravo iskustvo od prije tjera ih da lakše prihvate sve izazove. I opet i samo vjerujući u ljubav.
Prvi dio priče kreće iz Imotskog. U svibnju 1991. godine rodio se sin u obitelji Milana i Sretenke Katanušić, od kolina poznate imotske loze. Sin ljubavi čekan kao ozebao sunce. I onda samo dvadesetak dana poslije šok. Malenom Ivanu amputirana je desna potkoljenica zbog nastalih zdravstvenih komplikacija.
Zamislite šoka u obitelji. No, roditeljsko čvrsto i odlučno 'ne damo se, idemo dalje', prihvatilo je tragediju samo kao znak nepokolebljivosti. Roditeljska ljubav nadomjestila je u trenutku nesreću. S trinaest mjeseci mali Ivan je prohodao s protezom. Kako je prohodao tako ni stajao nije. Živahan, zdrav, nestašan i pametan.
U igri s vršnjacima, ponašanjem u školi, pa konačno priključenje športu, a što će mu i odrediti životni put, izbacilo je Ivana u orbitu imotske svakodnevice. Branio je mali nogomet, vršnjaci, njegovi suigrači uopće nisu marili za njegovom protezom.
Vikali su na njega kada bi primio gol, nosili ga na ramenima kada bi im obranama donosio pobjede. I u školi isto tako. Nije bio oslobođen od tjelesnog odgoja, jer je bio u nekim stvarima čak i bolji od zdravih kolega.
Ivan Katanušić obični, svakodnevni imotski đak.
No, ipak i poseban, jer bijaše inteligentan, marljiv i radišan. Sport je volio iznad svega...
I da ne duljimo, Ivan Katanušić diplomirao je na Fakultetu prometnih znanosti, danas je jedan od najboljih svjetskih atletskih paraolimpijaca, bacač kugle i diska (kategorija F44 potkoljeničnih amputiraca). Osvajač svjetskih i europskih medalja u disku i kugli. Velika hrvatska atletska paraolimpijska zvijezda.
- Kada vam u životu ide loše, tada je čovjeka najlakše zgaziti, ali moji roditelji, prijatelji i okolina bili su mi nevjerojatna podrška. Roditeljska ljubav i podrška, ljubav prijatelja i moga grada učinili su me jakim i ovim što sam danas. Govore mi da sam relativno brzo napredovao u atletici, ali ja im kažem da se ne sjećam da sam u životu imao i pola godine pauze od sporta. Sad se još moram primiti posla i dovršiti Cisco akademiju, da ne govorim o napredovanju u mojim disciplinama - veli nam imotski junak, koji je i jedini Imoćanin uz legendarnog Matu Parlova koji je u Imotski donio Olimpijsku medalju i svjetsko i europsko zlato.
Imao je sreću što ga je na startu atletske karijere 'u ruke' primila naša trenerska legenda za bacače, pokojni Ivan Ivančić, s kojim je vrlo brzo počeo ostvarivati velike rezultate. Prvo srebro u kugli i broncu u disku na EP-u u Swanseu, a kada ga je nakon Ivančićeve smrti preuzeo Roland Varga, Ivan je nastavio u istom ritmu. U Grossetu je postao prvak Europe u kugli i viceprvak u disku, pa svjetsko zlato u Londonu, potom izborio svoje prve Paraolimpijske igre. Ali teško je bez muke bilo stići do pravih zvijezda pa je Ivan dolaskom na Olimpijske igre u Brazil u fazi natjecanja bacanja diska doživio tragediju.
- Puknuo mi je ligament u stopalu, dobio sam longetu na stopalu, koje sam godinu prije operirao. Nikada se više u životu naplakao nisam -govori nam Ivan, i nastavlja:
- S takvom sam ozljedom svejedno na kraju bio peti u kugli, a brončani u disku. Oporavljao sam se dva mjeseca od toga, da bih nakon toga morao na operaciju slijepog crijeva. Nakon amputacije, loma noge, operacije gležnja, sastavljanja tetiva, ligamenata, pa sad i operacije slijepog crijeva. Ali ja sam to primio kao zdravo za gotovo. Opet ljubav roditelja, njihovo bodrenje 'da to nije ništa, da će sve biti u redu i da ću opet biti najbolji', dala mi je snagu.
A tu je onda ušla i Anamari, s osmijehom govori imotski junak.
I eto dođosmo do drugog dijela ove priče. Priče o Anamari Kožul, Ivanovoj ljubavi. Anamari je rođena 1996. godine u Zagrebu, u šesteročlanoj obitelji. Roditelji su joj tu iz susjedne Hercegovine, Široko Brijeg, Ljubuški. Atletikom se počela baviti u drugom razredu osnovne škole kod trenera Igora Čordaša, danas trenera olimpijke Andree Ivančević, Matea Ružića i ostalih vrhunskih atletičara. S dvadeset dvije godine već je državna reprezentativka u bacanju kladiva.
Ima treći najbolji rezultat u povijesti u Hrvatskoj. Do sada je predstavljala svoju zemlju na brojnim međunarodnim natjecanjima, a 6. svibnja je na Međunarodnom atletskom mitingu u Zenici bacila disk 69.16 metara i ispunila normu za Europsko prvenstvo u Berlinu.
Godine 2013. sudjelovala je na Europskom prvenstvu za mlađe juniore u Donjecku, 2015. godine na Europskom prvenstvu za juniore u Eskilstuni (Švedska) i 2017. godine na Europskom prvenstvu za mlađe seniore u Bydgoszczu (Poljska).
Sada je studentica četvrte godine BDIB programa na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. A da se Ivanova i njena sudbina podudaraju, kada vas život ne mazi, svjedoči nam ona sama.
- Godine 2011. umire mi mama. Kroz cijelo ovo razdoblje ona mi je bila najveća podrška, naravno uz ostale članove moje obitelji, rodbinu i prijatelje. Pratila me u svemu i u svemu mi je bila podrška, a kada bih ja osvojila zlatnu medalju to bi znao cijeli svijet jer je bila toliko ponosna na mene da se njena sreća ne bi mogla s ničime usporediti.
I danas kroz život kročim kako me je ona učila, da budem dobra prema svima, da pomažem drugima koliko mogu, da je najbitnije da sam zdrava i sretna i okružena ljudima koje volim. Obećala sam joj da ću završiti fakultet, trenirati atletiku i biti sretna i to je moj vjetar u leđa i ono što me vodi na mom putu.
Naravno, svi ovi uspjesi ne bi bili mogući bez podrške i pomoći mojih najdražih, obitelji, rodbine u Hercegovini, Australiji, Njemačkoj..., trenera, prijatelja, profesora u srednjoj školi i na fakultetu…
A Ivan i ja? Ivan i ja smo se prvi puta upoznali 2014. godine kada je Ivan nakon smrti Ivana Ivančića došao trenirati kod Rolanda Varge kod kojeg sam ja trenirala već duže vrijeme. Na treningu je uvijek vladala dobra atmosfera kao i sada, s ostalim kolegama iz grupe bili smo jako dobri prijatelji, uvijek smo si bili međusobna podrška i radovali smo se uspjesima jedni drugih. U travnju 2015. godine otišli smo na pripreme u Mađarsku gdje smo se Ivan i ja počeli intenzivnije družiti i tu smo se zaljubili jedno u drugo.
Svašta smo od tada prošli, brojna putovanja, druženja, ozljede, uspone i padove, ali smo uvijek bila bezuvjetna podrška jedno drugome, oslonac, razlog za smijeh i vjeru u bolje sutra. Danas skupa treniramo, podržavamo se, nižemo uspjehe i radujemo se svemu što nas čeka. Drži nas čvrsto ljubav i ne samo ona naša, intimna, već i ljubav prema bližnjemu, ljubav prema ovom divnom sportu, veli Anamari.
I što još dodati ovoj priči? Ruku na srce, ništa. Ostaje samo radovati se, slaviti ljubav koju ovo dvoje mladih podariše kroz ovo kratko razdoblje svoga života. Ostaje i to da ih pratimo, jer nisu još ni izdaleka pokazali svoj maksimum, kako u sportu tako i u ljubavi.
Sretna je zemlja koja ih ima.