– U Promajni, malom selu kod Makarske, živi nešto više od 120 stanovnika, od toga su 65 muškarci. Interesantno je da u ovom selu nema nijednog pušača. Time se ne može pohvaliti ni jedno drugo naselje u Dalmaciji – potpisuje novinar P.J., davne 1964. godine u članku objavljenom u "Slobodnoj Dalmaciji". Naslov glasi "Selo nepušača".
Provjerili smo dišu li Promajani i 54 godine kasnije zdravim, punim plućima – sada, kad prema zadnjem popisu stanovništva to naselje u sastavu općine Baška Voda broji 357 osoba, među kojima su, da ostanemo u duhu citiranoga teksta, 182 muškarca.
To kišno popodne naš samoprozvani domaćin, mokri pas Bucka, stanovnik kuće s fotografije objavljene uz spomenuti članak, ljubazno nas je pratio kroz nekad ribarsko mjesto. Sada je, razgledavamo ga, turističko. Novogradnje se polako zavode u "katastar", a u apartmanima borave, saznat ćemo kasnije, mahom pušači – radnici na budućim obiteljskim hotelima.
Buckina kuća, kamena jednokatnica u malešnom portu, danas je nadograđena u bezbroj arhitektonskih stilova, kako se komu od novih stanovnika prohtjelo. Za potomka prvih vlasnika udala se gospođa Branka, vlasnica Bucke. Sređuje malo po dvoru.
Pitamo, puši li, kako gleda na povijesne činjenice?
– Muž mi puši, ja nisan. Ali, kao dvadesetogodišnjakinja znala san slagat da jesan! Zato što su na poslu pušači imali pravo na dodatnu pauzu, a mi ostali ništa – sjetno će dosjetljiva Branka.
Pridružuje nam se i ona u šetnji, priča nam kako teku dani u pustoj Promajni, gledamo na mulu dvije vezane barke, jedna je identična kao s monokromne fotografije, a na drugoj piše "Katamaran". Tu su vrše, mreže. I Branka nekad lovi, nedavno je, širi ruke, upecala ovoliku salpu!
Idemo dalje, ka jedinom kiosku u mjestu, uostalom, gdje bismo drugo doznali više o nikotinskom fenomenu. Prodavačica slaže novine, tu je kupac, mještanin, grije se uz pivu ispod nadstrešnice po kojoj pada hladna kiša. Oni su u ćakuli, ali bez "duvana".
Čovjek neće ni da govori o tome. Nekidan su ga novinari, dok se družio s prijateljima na zidiću ispred mjesnog dućana, pitali za nekog Rusa. On im je o strancu pričao, pa kako je izišlo "u foje", zaustavljali su ga susjedi po ulici. Skroman je, neće da ga se spominje.
Ima još takvih Promajana. Srećemo stariju gospođu, govori nam "bože prosti, svekrva mi ne može ujutro na zahod ako ne zapali". Čim uđe u neki od kafića, kosa joj u čas zasmrdi.
Još smo kod kioska. Prodavačica Ana Mršić, rodom iz Makarske, otkriva da duhan ne ide baš, a cigarete – onako.
– A prodaju li se barem velike rizle?
– Sada slabije. To van sad kupuje samo 'ko travu puši.
– Koliko na dan ode kutija cigareta?
– Možda 40. Više se proda kad dođu bauštelci.
Nastavljamo dalje, ulicom znakovita naziva Obala.
U kafiću "Posejdon", samo su dva gosta, a na vratima ljubazna 23-godišnjakinja s cigaretom u ruci. Milica Pejaković, da se razumijemo, tu ne radi inače, samo je uskočila kao ispomoć dok nema vlasnika. Rodom je iz Banje Luke, ovdje se odmara.
– U životu nisam zapalila, dok nisam došla u Promajnu. Svi puše. Zato me i povuklo, nisam ni pila alkohol. Bilo bi to, "došla neka Banjolučanka i sad glumi". Onda sam riješila prvu cigaru, drugu, treću i ode već četiri godine – priča Milica dok ispuhuje dim, a mi se čudimo s koliko godina je propušila.
– S 19. Znate, ovdje se drugačije živi. A da mi nije dobro, ne bi se ni vraćala. Ali lijepo mi je, imam ekipu – zadovoljno će djevojka.
Ne brinu ju natpisi i fotografije s ambalaže poroka. "Strusi" ona i dvije kutije na dan. Divno joj je, kaže, u Promajni, nema ni psa na ulici, auti su rijetkost. Odspava i ode negdje.
No, zato se oko pušačkog statusa brinu u konkurentskom kafiću. Vjerovali ili ne, čak dva ugostiteljska objekta u Promajni zimi rade. Za restoran "Astoria" čuli smo same pohvale. Prva je da su ove zime otvoreni, ali samo kao kafić. U "bašti" pozdravljamo 51-godišnju Vedranu Ivandić. Ne smije "fumati" za šankom – naljepnica na njemu poručuje "zabranjeno pušenje".
– Moran poć od sebe. Da se razumimo odma, nije zdravo. Iman 15 godina staža s cigareton, da san ove pameti i onih godina... – zamišljeno će Vedrana, pa se prisjeti početaka:
– Tek s dvadeset san krenila, u odnosu na današnju dicu šta zapale već s 13 godina to je odlično. Imala san faze, rekla bi, neću sad pušit i izdržala bi dva, tri lita, al opet bi se vratila na staro – iskreno će profesionalna kuharica, udana u Promajnu.
– Ima li u Promajni bolesti uzrokovanih duhanskim dimom?
– Ima, dosta ljudi puši, ali ne možeš ti točno reć je li od duvana. Neki nikad nisu povukli dim, a obolili bi. Ima tumora, ma svega...
Eto, dobili smo odgovor. Dok su sredinom šezdesetih gusti oblaci dima obavijali urede, čekaonice i restorane, Promajani kao da su predvidjeli štetnosti nikotina i katrana. Nisu vjerovali ni sveprisutnim reklamama, odmahivali su rukom, ništa to njih nije zanimalo. Cigarete su bile stvar prestiža, a oni su ponosno apstinirali.
Priobalni anarhizam u srcima rastao im je proporcionalno zabranama i stručnim studijama koje su dokazivale da se od "dima" može lako oboljeti. Budu li novine i mediji postojali 2072. godine, bit će zanimljivo vidjeti tadašnju situaciju.