Uspješne tvrtke koje proizvode i svoj proizvod plasiraju na tržište postale su tako rijetke da ih svijećom treba tražiti, a u Dalmaciji vam ni svijeća ne bi pomogla. Mrak.
Gospodarstvo je na klimavim nogama, stečajevi izgledni, deset tisuća radnika uskoro bi s proizvodne trake mogli stati u red na birou za nezaposlene, a zajedno s njima još pet tisuća kooperanata...
Krenuli smo u obilazak, u ćakulu s djelatnicima unaprijed otpisanih poduzeća koja su ne tako davno bila vodeća na svojim poljima.
Prvi su na listi za odstrjel djelatnici Dalmacijavina, koji su taoci vrijednoga zemljišta na kojemu im se nalazi tvornica.
Mnogi su tajkuni bacili oko na njihovih 13 tisuća četvornih metara zemljišta u Gradskoj luci. Već vide hotele, na Pipi nitko i ne misli, a od tog je pića živjelo 520 ljudi...
− Firme proizvode alkohol i žive odlično, proizvode bezalkoholna pića i žive odlično, proizvode vino i žive odlično, a mi proizvodimo sve to i propadamo − kazuju nam radnici i pitaju: − Gdje je tu logika?!
Država najgori gazda
Nema logike, naravno, samo loša organizacija, još gore vodstvo i kriza kao izgovor. Plaća za listopad još uvijek im nije sjela na račun, a kad će – ne zna se. Uprava je obećala do 20. rujna, ali radnici joj baš i ne vjeruju:
− Živjele kartice! Da njih nema, moja bi obitelj gladovala, ovako smo bankovni robovi − kazuje nam Robert Borić, koji je 21 godinu života utkao u Dalvin.
Supruga mu je također zaposlenica Dalmacijavina i Robert brzo računa:
− Njoj duguju 7000 kuna, meni 15.500 kuna, kad to zbrojimo, ispada da sam fenomen, jer bih odmah mogao pokriti sve minuse i biti na debeloj nuli − smije se jer, kaže, da mu nije smijeha, odavno bi uplovio u depresiju, poput brojnih mu kolega. Ali kad pomisli na udžbenike koje još mora kupiti za svoju djevojčicu...
− Samo Hajduk živi vječno, i Dalvin i Pipi! − dobacuje Zvone Kruneš, iza kojega je 25 godina staža, ispred kojega je nevjerojatna, “impresivna” brojka: tvrtka ima 18 direktora i sedam njihovih savjetnika. Malo tko se time može pohvaliti...
− Najgore je za firmu imati lošeg gazdu, a nama je gazda država, pa ti sad vidi − dobacuju.
I Salonitom gospodari država, odavno su već ukinuti, zabranjena im je proizvodnja, anatemiziran je azbest, pokušalo se izignorirati i izigrati radnike oboljele od azbestoze. A 1921., kad je tvornica otvorena u okrilju prekrasne “male Venecije”, sve je izgledalo bajno.
− Kao dica igrali smo se u krugu tvornice, a poslije se i zaposlili. Uvik kažen da za Salonit radin od 25. studenog 1957., tada san se rodija − rekao nam je Zdravko Milišić.
Kod njega azbestoza ima i slovo i broj, nazivaju je A3, premda, dodaje Zdravko, mnogi liječnici strahuju od stavljanja prave dijagnoze na papir. Nije baš dobro vidjeti brojke crno na bijelo, a kako je − najbolje znaju Vranjičani kojima je svaki drugi sumještanin otišao u nebo noseći u plućima kobne čestice azbesta.
− Kalmeta, reci kad! − upućuje pitanje ministru Emil Mikelić, zanima ga kad će država ispuniti svoje obećanje o obeštećenju radnika.
− Tražimo minimalno, imamo razumijevanja za krizu, ali neka i Vlada ima razumijevanja za nas − veli, dodajući kako imaju i soluciju B − ako ih se na vrijeme ne isplati, odlaze u Strasbourg po svoja prava.
− Kako živin? Ka i 80 posto Hrvata, iman 50 godina – ko će me zaposlit, na minimalcu san, žena na mirovini od tisuću i pol kuna i dva odrasla sina koji traže i kojima nemam što dat − veli nam Mirko Šaran, a sve mu je izgledalo drukčije prije 28 godina, kad je mlad i nadobudan dobio posao u Salonitu.
− Površina terena na kojem je tvornica iznosi oko 85 tisuća kvadrata, to je kao da jedno uz drugo poredate osam nogometnih terena − slikovito nam prikazuje imanje svoje pokojne tvrtke Špiro Jurić.
Tu je, veli, problem. Zdravko, Špiro i Mirko dragovoljci su Domovinskog rata.
− Nije nas metak tija!
− Hvala Bogu!
− Nije to baš za zahvalit Bogu, bolje bi bilo da je bilo obrnuto!
− Nemojte tako!
− O, da, curo moja, nekome je rat − rat, a nekome je brat!
Prodaje se Dalmatinka nova, prodaje se, doduše, već odavno, no Odbor vjerovnika pokušao je oglasiti parcijalno prodavanje tvrtke pa na taj način privući investitore. No, stečajni je upravitelj zamolio da mu dopuste još dva tjedna za pokušaj jer, navodno, postoje strani investitori koji su zainteresirani i koji bi tvornicu kupili u cijelosti.
− Dali smo mu rok do 15. rujna, premda smo se s tim nevoljko složili − iskrena je Iva Radonja, predstavnica radnica Dalmatinke nove, a uz to i predsjednica Odbora vjerovnika. Duguje im tvornica 12 milijuna kuna, toliko iznose zaostale plaće 310 radnika, ali na sve to računaju se i dugovi državi jer bivši vlasnik nije plaćao doprinose, pa se iznos penje na impresivnih 23 milijuna kuna.
− Dužni su nam 12 milijuna, a mi gladni − veli Radonja.
Tijekom ljeta zaposlenice su se donekle snašle, pa su radeći na sezonskim poslovima u polju ili u turizmu nastojale popuniti velike rupe u svojim obiteljskim budžetima. No, što nakon početka školske godine, pita se Iva, žena koja se za prava svojih radnica bori bez dlake na jeziku.
− Došlo je vrime za sve radnike da javno kažu što imaju, mi nismo građani ni trećeg ni desetog reda, ali sve mi je jasno – sit gladnu ne vjeruje − veli nam sindikalistica. Svesti situaciju u Dalmatinki novoj na nekoliko riječi, veli nam, vrlo je lako – jad i bijeda.
Liga posrnulihTeško ih je nabrojiti, svi su redom na korak od stečaja, ako već nisu tamo duboko zaglibili: |
Muke po TrimotuI muke radnika imotske tvornice trikotaže Trimot, koja je u većinskom vlasništvu države, odavno su poznate. A država, nekad majka, sada ponajviše maćeha, prema svemu sudeći digla je ruke od Trimota. Prije nekoliko mjeseci obećana pomoć za pokretanje proizvodnje još nije stigla, a posla ima na sve strane. Inozemni kupci traže robu, radnice su voljne raditi, ali treba novčani zamajac. − Ma di ću ja s 52 godine, leđa i kukovi su mi otpali sjedeći za strojem. A zamislite, od Nove godine primila sam 3000 kuna, od onoga što smo sami proizveli i prodali, a država nam je dala još dvije plaće. I hajde, živite s tim. Dvoje djece, istina, punoljetni su, ali treba pomoći sedmorici unuka, znadete kako je to kod nas. Baba jedina radi, djed nije, a mora se i jesti, platiti režije − veli Vera Kujundžić koja punih 25 godina radi kao šivačica. Trimot je već šest mjeseci u blokadi, čeka se obećana pomoć države u sklopu pomoći posrnulim tvrtkama iz Splitsko-dalmatinske županije. Obećali su to predstavnici Vlade na sastanku u Splitu. Dio su obećanja izvršili, a dio od milijun kuna gotovo zaboravili. − Ma kad je netko vlasnik i gazda, on se mora očitovati, reći di smo i što nam je sudbina, a ne ovako nas pustiti da ne radimo, ne primamo plaću. To je, ljudi moji, za izgubiti živce. I 90 posto radnica uz mene isto preživljavaju ovu sramotu. I di ću ja ako sutra idem na ulicu, tko će te s 52 godine primiti na posao? A oni još traže da idemo u penziju sa 65 godina. Pola će nas umrit do tada. I što preostaje nego ono najgore − drugi stečaj i onda likvidacija. Netko će rasprodat ove lijepe zgrade, sve ono što su generacije mojih kolegica stvarale da Trimot bude nekada najbolja tekstilna firma u Hrvatskoj. Nego, državo, pomozi da se ionako debeli spisak na imotskom Zavodu za zapošljavanje ne podeblja za novih dvjesto ljudi − zaključuje Vera Kujundžić. |