Tina Maršić, sanitarna inženjerka

Znali bismo s pacijentima, posebno onim onkološkim, čekati satima nalaz kako bismo ih uputili što moraju raditi, i kako bismo ih tješili

Piše Braco Ćosić
Foto Saša Burić/Cropix
10. ožujka 2022. - 12:59

Sanitarna inženjerka Tina Maršić dio je izvrsne ekipe Jedinice Nastavnog zavoda za javno zdravstvo u Imotskom, žena koja uz svoj odgovorni rad piše i pjesme. U Nastavnom zavodu je 15 godina...

- Razdoblje iza nas je stvarno bilo turbulentno. Sve je to bila novina i za mene i za pacijente, međutim ova naša ekipa predvođena dr. Marasom je iznijela veliki teret na svojim leđima. Mogu otvoreno kazati - da nije bilo dr. Marasa, svi mi u ovom poslu za vrijeme pandemije vrlo teško bismo se snašli. Isto tako, svesrdna pomoć kolegica iz školske medicine, a konačno i nezdravstvenog osoblja puno nam je pomogla u nizu kritičnih trenutaka kada smo imali duge redove pacijenata za uzimanje briseva, cijepljenja, kao i za ostali dio našega odgovornog posla. Dozvolite, molim vas, da ih i poimenično nabrojim jer nas dvije samo smo kamenčići u tom mozaiku zajedništva i toga napornog rada. To su medicinska sestra Martina Kukulj s naše Jedinice Hitne medicine, Mara Mustapić, medicinska sestra iz Makarske, doktorica Iva Ujević, Ana Kusić, medicinska sestra iz Školske medicine, dr. Sanja Validžić, koja je mijenjala dr. Marasa, pa Renata Tolić, Dragana Vrljić-Klapirić, Marko Đuzel, Ana Bilić, Marko Topić, Goga Ljubičić, Mira Rebić. Ja bih to nazvala našim Stožerom koji je svesrdno radio za sve pacijente s područja Imotske krajine, ali i drugih pacijenata izvana koji su dolazili u naš Zavod, tražeći pomoć u ovom vrtlogu pandemije.

Svjesna sam i te činjenice da možete napraviti u ovom poslu tisuću dobrih stvari, maksimalno dati sebe u svakom trenutku, no jedan bukač, jedan nezadovoljnik, može vam sve to okaljati kao da ništa radili niste. No, i to je život i to nas uči da budemo jači. Bilo bi sebično ovdje izostaviti i svoju obitelj, zapravo obitelji sviju nas, jer su i oni na poseban način doživljavali našu odsutnost od kuće. Mi bismo znali za neke pacijente, posebno one onkološke, pa sa transplantacijom, tješiti ih i čekati satima nalaz kako bismo ih uputili što moraju raditi. U tim trenucima nismo ni mislili na obitelji, što je kod kuće, jedini cilj bio je pomoći njima. I zato su naše obitelji trebale izdržati nas takve, veli nam Tina Maršić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. studeni 2024 20:01