Nekad se starine zatrpavalo da ne bi usporile radove, danas ih investitoriu turizmu sami traže.
Pri tom se ne žali novca, sve će se napraviti da se sačuvaju povijesne naslage, tragovi vremena, dokaže da na određenoj lokaciji život pulsira stoljećima i da se baš zato na njoj dogodio (i) hotel, a da bi se s vrijednošću baštine upoznalo što više ljudi
Mali hotelijeri postaju naši najveći ambasadori, naročito oni čiji se objekti diče oznakom "heritage". Ne pišem ovo tek tako: današnji je gost sve izbirljiviji, znatiželjniji, i što je najvažnije – educiraniji; a takvom se niti može, niti smije prodavati rog za svijeću. Obmaneš li ga na bilo koji način, izgubit ćeš ga jednom zauvijek, a šteta od loših komentara – nepopravljiva je.
Toga su svjesni vlasnici malih obiteljskih hotela pa baština postaje njihov forte. Zato svaki artefakt nastoje sačuvati i prezentirati ga kako spada. Da, da; investitori vam danas sami zovu konzervatore, savjetuju se kako uklopiti moderno s tradicionalnim, nove sa starim materijalima, da bi iz hotela na povijesno vrijednim lokacijama izvukli što je više moguće, domaćima i fureštima ispričali priču. Ne bajku, nego štoriju o tome što smo i tko smo, i što se radilo i gradilo ovdje puno, puno, prije nas.
Interesantno je da se pri tom ne žali novca, sve će se napraviti da se sačuvaju povijesne naslage, tragovi vremena, da se dokaže da na određenoj lokaciji život pulsira stoljećima, da nijedna povijesna epoha nije preskočena, pa da se baš zato na njoj dogodio (i) hotel, da se s vrijednošću baštine upozna što više ljudi. I da oni pozovu druge u splitsku, šibensku, dubrovačku povijesnu jezgru ili u Trogir majstora Radovana, gdje god po Dalmaciji i dalje po drugim hrvatskim regijama u kojima postoje snažne spone s dalekom prošlošću.
Nekad se bezdušno zatrpavalo starine kad bi se na njih naišlo pri gradnji hotela samo da se radovi ne bi odužili i da konzervatori ne bi "komplicirali" tražeći nemoguće. Danas je, srećom, praksa posve suprotna: gleda se sačuvati sve što su nam preci ostavili u amanet ne samo radi nas samih, već i radi turista kojima je vrijedna baština postala jedan od glavnih razloga zbog kojeg dolaze na Jadran, pa ni ekonomski aspekt ulaganja u očuvanje povijesnog naslijeđa nije zanemariv. Tko više u njega uloži, više će mu se i vratiti. Pošteno i logično.
Ovisni o turizmu
Leo Nikolić povjesničar je umjetnosti i turistički vodič specijaliziran za baštinu. Svestrani Nikolić, velemajstor je olovke, a drevna carska palača njegov česti motiv. On je još i grafički dizajner, fotoreporter i novinar koji obožava (elektronsku) glazbu. Multitalentirani Nikolić praktički iz svih kuteva desetljećima prati naš odnos prema Splitu i Dalmaciji, posebno kad su u pitanju starine, naročito one koje je pod svoju zaštitu uzeo UNESCO.
A taj se odnos, srećom, mijenja nabolje. Nisu to više samo "neke stare stine": sve nas je više svjesno blaga kojim smo okruženi i obaveze da ga sačuvamo, koliko to patetično zvučalo, za generacije koje dolaze. I da to napravimo bolje od naših prethodnika, za što imamo više novca i mogućnosti jer smo dio Europske unije koja za tu svrhu izdvaja prilična sredstva. I to prepoznaju naročito mali hotelijeri, vlasnici smještajnih objekata između kojih će "Slobodna Dalmacija" i ove godine izabrati najboljeg domaćina. Presudna će, naravno, biti baština, odnos hotelijera prema njoj, kao i gostiju koji odsjedaju na takvim mjestima s dodanom vrijednošću.
– Ljudi koji ranije nisu imali doticaj s turizmom, a zadnjih deset, petnaest godina ga imaju stjecajem okolnosti, zapravo prvi put u Splitu, ali i cijeloj Dalmaciji, dolaze u susret s konceptom baštine. Tako polako dobivaju svijest o njenoj golemoj vrijednosti. Znači, preko turizma su došli do baštine jer je ta tema kroz školovanje dugo bila zanemarena. To se prije dvadeset godina još i moglo progutati, no sad kad nam turizam čini skoro "kvarat" BDP-a, to nikako više ne može biti nevažno. Hoću reći, danas sve više ovisimo o turizmu, a on se nužno naslanja na baštinu – kaže Nikolić, i upozorava da se obrazovni sustav mora u tom smislu mijenjati i da bi svi dionici u turizmu morali znati više o baštini od starijih generacija.
Šibenik je uzor drugima
– Po samoj logici stvari da su u to involvirani, svi koji u turizmu rade ili od njega žive, postaju sve svjesniji baštine, čemu sam svjedok svakoga dana. Naime, deset godina predajem na "Aspiri" turistički vodičima i tu je već prošlo stotine kandidata, kolegica i kolega, koji između ostalog uče i o baštini, a sigurno oko osamdeset posto njih prije toga nije imalo dovoljno znanja o toj važnoj temi. Tako svijest o baštini definitivno raste, ali to nije nešto što se može postići preko noći, to je dugotrajan proces – kaže Nikolić.
Što je najvrjednije od povijesne baštine u Hrvatskoj?
– Split je tu apsolutno prvi na istočnoj strani Jadrana. Vrijednost baštine u Splitu, uz dužan respekt svakome, tolika je da je ona jedino što Hrvatska ima na svjetskoj razini. Dioklecijanova palača i njena očuvanost, antika općenito, na takvoj je razini da se ništa drugo u Hrvatskoj s tim ne da usporediti. Na drugom je mjestu Dubrovnik; srednji vijek i barok, ta njegova ambijentalna vrijednost kao cjeline, no nijedan objekt pojedinačno u Dubrovniku nema vrijednost, recimo, Dioklecijanovog mauzoleja ili Podruma. Split je, da budem slikovit, Liverpool i Real, a sve ostalo niži rang. Split prednjači. Što se samog turizma tiče, on je oslonjen na ambijentalnu kvalitetu grada i baštinu. Visokokvalitetni gosti koje ja stjecajem okolnosti srećem i s kojima radim, imaju svijest o tome i zato nam rado dolaze i imaju vođene ture. Stižu ovdje radi grada, ambijenta, a onda baština, kako ih postupno upoznajemo s njom, postane ključni element tog njihovog posjeta – kaže Nikolić.
Tko najviše drži do baštine, njenih vrijednosti? Tko se u Dalmaciji najviše zalaže za njeno očuvanje?
– Grad Šibenik je, s obzirom na format, apsolutni lider na tom području. Kad kažem format, mislim na to da je Šibenik mali grad. Devedesetih godina je bio potpuno ekonomski devastiran, socijalno i na sve druge načine, pa se u Šibeniku nisu dogodile devastacije u povijesnoj jezgri kakve su zabilježene u drugim gradovima i mjestima. Imao je sreću krenuti s nule i izbjeći loše stvari koje su se dogodile u drugim sredinama. Srednjovjekovna baština Šibenika je izvanredan primjer očuvanosti, usporediv s Dubrovnikom. Očuvana i obnovljena, a krasan primjer za to su šibenske tvrđave, jer su to kvalitetno provedeni projekti. Šibenik je fizički mali grad koji nema potencijal da to o čemu govorimo nadogradi kao Split. Grad Split ima financijski, organizacijski i kadrovski potencijal da sve to podigne na višu razinu, bude u ravni s jednim Stockholmom i Edinburghom, gradovima s bogatom baštinom – veli profesor Leo Nikolić.
Sjajna perspektiva
Mogu li se hotelijeri i ugostitelji više "nasloniti" na baštinu, može li im ona biti pravi fundament za građenje turističke priče? Neki i to prepoznaju.
– Da, i to je u Splitu već duže vrijeme standard. Konzervacije i restauracije poslovnih prostora provode se sve pomnije po smjernicama struke, respektira se postojeća baština ako se obnavlja interijer. U hotelima se obavezno ostavlja otvorenim antički sloj. Prezentira se povijest, a sve se opet kombinira sa suvremenim uređenjem, modernim namještajem. Recimo, antički zid je vidljiv to je onda forte hotela. U Ulici majstora Jurja je nekoliko kafića i galerija, a sve su ispoštovale to da sačuvaju vidljivost tog sjevernog antičkog zida, jer je gostima spektakularna činjenica da je jedan od zidova koji ih okružuje dok tu borave datira iz trećeg stoljeća. Do kamenih blokova je naslonjen srednjovjekovni zid, pa je na licu mjesta vidljiva ta povijesna slojevitost tako karakteristična za Split – ističe Nikolić koji se slaže s našom konstatacijom da zbog svega rečenog heritage hoteli imaju sjajnu perspektivu.
– Imaju, svakako, ono što sam vidio na Korčuli, Hvaru, a posebno u Splitu gdje su takvi hoteli jako dobro prezentirani, tu se radi o relativno jako dobrim i stručnim obnovama. Naravno, zna biti i kiča, trasha, ali te ključne stvari, ti antički fragmenti kojih je u Splitu na stotine, to se sve više prepoznaje. Zna se za velike cjeline, ali skoro svaka kuća u povijesnoj jezgri ima neki fragment. Pored Peristila, u jednom poslovnom prostoru, može se vidjeti komad antičkog poda prezentiran ispod stakla. To su ti detalji koji su jako bitno jer se iz njih vrlo jasno vidi ta slojevitost – objašnjava Nikolić.
Split je jedan od rijetkih gradova u kojem možete vidjeti sve povijesne epohe, šetajući njegovim kalama i pjacama osjetiti kako se mijenjao kroz vrijeme, od Ilira i Rimljana do današnjih dana.
– Sve je tu: od predromanike, gotike, renesanse i dvadesetog stoljeća. Split ima sve! Jasno se vidi evolucija. Ne očekujem da toga svi budu svjesni, ja jesam jer se radi o mojoj struci, ali je dobro što kvalitetnom prezentacijom i turisti i naši ljudi o tome mogu izgraditi svijest – zaključuje Leo Nikolić. Znači, ipak se kreće. Nismo više slijepi kod zdravih očiju. I sve se više ljudi bavi baštinom, a život joj, tko bi to očekivao, produžuje turizam i trendovi koji ga prate, a oni su, što se kulture, povijesti i naslijeđa – pozitivni. Samo da se tako nastavi.
