Ako je itko dobro valorizirao svoju baštinu, onda su to turistički znalci s područja Istre. Sve te spomenike, stare građevine, pa i kompletne urbane cjeline, zatim muzeje, legende i gastronomsku ponudu, uvezali su u jedinstvenu i originalnu ponudu. Nije nabrojeno tek obični zbir mamaca kojima se privlači pažnja ljudi širokog spektra interesa, to je bonus, nagrada svakom istarskom gostu, domaćem ili stranom, šlag na torti.
Naš najveći poluotok spoj je obale na kojoj sve vrvi od života i mirnije unutrašnjosti. Istra je kontrast plavog i zelenog, morskog i brdskog. Uvijek puna događanja koja se posredno ili direktno vežu uz nevjerojatnu baštinu: pulski amfiteatar, forum ili slavoluk, Rimsku vilu na prekrasnim Brijunima ili fascinantnu porečku Eufrazijevu baziliku, izgrađenu u 6. stoljeću na mjestu ranokršćanske crkve.
Turistički vodič Vanja Valtrović, čovjek koji rado i puno putuje, Splićanin koji često boravi i radi u Istri, na sam spomen ove regije ne krije iskreno oduševljenje. Njegovo je mišljenje dragocjeno jer je zbog silnog iskustva mjerodavan procijeniti na koji način u Istri prilaze povijesnom nasljeđu. Valtrović smatra da je svoju iznimno bogatu baštinu, Istra odlično povezala s turističkom ponudom, a u njenom predstavljanju, zanimljivo je, ističe Vanja, ne sudjeluju samo entuzijasti i turistički radnici, već cijela zajednica.
– Nevjerojatno je s kojom snagom i voljom cijela zajednica daje obol u promicanju baštine, koliko se trudi održati je, sačuvati, prikazati u najboljem svjetlu. Upravo zato i imamo toliko tih malih zona koje tom svojom fantastičnom ponudom stavljaju točku na "i". Mogao bih puno toga izdvojiti: uzmimo za primjer samo pulsku Arenu od koje započinje i završava svaki obilazak grada, nekadašnjem gladijatorskom carstvu, a danas mjestu iznimnih kulturno-umjetničkih događanja, izvanrednih koncerata zabavne i klasične glazbe. U Areni se događaju i fantastični filmski festivali i to, ne zaboravimo, u gradu koji nema razvijenu filmsku industriju. To je pravi dokaz uspješnog valoriziranja onoga što je Arena nekada bila i danas jest – veli Vanja Valtrović.
Vodnjanske mumije
Valtrović spominje i preuređenje nekada glasovite Parenzane, željezničke trase od Trsta do Poreča, danas pretvorene u biciklističku stazu, kao i prezentaciju ribarske tradicije iskazanu kroz male, zanimljive muzejske postave. Uspjeli su čak i stara austro-ugarska zdanja pretvoriti u turističke atrakcije.
– Dovoljno je samo vidjeti sklop šarenih, gusto zbijenih kuća u jakim bojama, i odmah svi u toj razglednici prepoznaju Rovinj. Isto je i s najpoznatijim kamenim skalama u Rovinju, punim cvijeća, a koje vode do mora. Istra je povijesne urbane cjeline pretvorila u turističke magnete. To su Poreč ili Umag, Hum sa svojom pričom o najmanjem gradu i predivni Motovun, ušminkan do najmanjeg detalja. A tek Grožnjan i njegove umjetničke kolonije, gradovi i gradići Istre, sela na vrhovima brda koja skrivaju muzeje, fantastične restorane, OPG-ove – nabraja Vanja.
Dodat ćemo još i vodnjanske mumije, na što nas Vanja odmah ispravlja i navodi kako stanovnici ovoga grada ne vole da se njihovo povijesno blago tako naziva. Za njih su to tijela sačuvana od raspadanja, znanstvenicima vječna preokupacija. Tu su još brojne crkve i crkvice, ples kostura u Kastvu, dolina Mirne, Oprtalj, te stari gradovi koji su poslije Drugog rata opustjeli, ali se danas u njih život polako ali sigurno vraća.
Osjetiti baštinu Istre znači posjetiti Arheološki muzej u Puli, i Valtroviću najdraži – Muzej batane u Rovinju.
– Zanimljivo je koliko oni pridaju značaj svojoj pomorskoj tradiciji. Batana je tradicionalna istarska brodica. U muzeju ovog brodića prikazan je život starog, ribarskog Rovinja. Ne zaboravimo ni Barban i njegovu trku na prstenac, nešto slično sinjskoj Alci. U osnovi staroj viteškoj igri koja se održava pretposljednjeg vikenda u kolovozu. A tek gastronomija, ona zaslužuje široko poglavlje – veli Vanja Valtrović.
Zato je i ušla u baštinsku prezentaciju kroz fuže, boškarina, tartufe. S lovcima na ovu svjetski cijenjenu gljivu odlazite u prirodu, tamo je berete, da bi je poslije degustirali. U dolini Mirne najpoznatiji su hrvatski tartufari. Dok ste u tom kraju ne bi bilo zgorega posjetiti i stari dvorac u Savićentu, labinske rudnike ugljena i Muzej rudarstva, kao i Rašu, rudarski grad izgrađen u doba Mussolinija. Kako kaže Vanja, mjesto je to u kojem su rudari prvi put u povijesti dobili uvjete stanovanja dostojne čovjeka.
Nakon toga najbolje se vratiti na bogatu istarsku trpezu. U Istri je ima na svakom koraku, o njoj se puno zna, no uvijek postoje i kulinarske tajne.
Imali smo tako priliku u Barbanu upoznati umirovljenicu Mirjanu Prgomet, koja je iz zaborava izvukla divnu svadbenu priču; onu o čuvenom barbanskom kolaču koji je Mirjana uz veliku podršku TZ Barbana pretvorila u pravi turistički hit.
Štorija ide ovako: Mirjana je na jednoj smotri vina uočila kako bi zaboravljeni običaj darivanja mladenaca barbanskim kolačem mogao postati sastavnicom nove turističke ponude. Sjetila se da se to radilo u njenoj obitelji, prionula poslu, pa više nema fešte u kojoj se barbanski kolač, poznat po rupi u sredini, ne nudi ljubiteljima dobrog zalogaja.
Kolač i teran
– Nekada se ovaj svadbeni kolač radio diljem cijele Istre, no naš je za razliku od te pletenice drugačiji, osobit po kružnom obliku, rupi u sredini i načinu rezanja. Današnji je i oplemenjen novim okusima. Dodala sam mu malo više korice limuna i naranača, šećera, maslinova ulja. Nisam željela da se ta tradicija izgubi, a sve je išlo prema tome da barbanski kolač posve nestane iz naših života, što bi po meni bila velika šteta. Kako bih ga spasila od zaborava, napravila sam ga za jednu od naših fešti i ponudila uz glasoviti istarski teran. Lijepo je vidjeti da se ljepota naše tradicije opet vraća u modu – navela nam je tada Mirjana.
Svaki istarski kraj nudi nešto svoje iz gastronomske baštine. U Barbanu je to, primjerice, još i smokvenjak koji se pripremom podosta razlikuje od dalmatinskog. Tu su i brodeti, rižot od sipe, bakalar koji se ovdje ne jede samo na posni dan nego tijekom cijele godine, pasta na sto načina...
Magična Istra nudi fuže, pljukance, njoke, tagliatele, pasutice ili krpice, kiseli kupus s ovčetinom ili junetinom, maneštre, istarsku jotu, divlje šparoge koje se divno sljubljuju s pljukancima, pancetom ili pršutom ili u fritaji od šparoga.
– Imamo i ribu, brodete, plodove mora, sipu s palentom ili s tagliatelama, rakove, školjke, gradelade, peke, bakalar na razne načine, posebice s pasuticama. Od kolača i suhe, a po unutrašnjosti pandišpanj i cukerančiće. Volimo i suhe kekse na makinu, kroštule, fritule, štrudel s jabukama i orasima – vele nam gastronomski istarski znalci. Istra, shvatili ste, ima sve. Zato i jest naša najjača turistička regija. Tako vam je kad se sljube prošlost i sadašnjost, tradicija i baština s modernim dostignućima, a Istrijani to očito rade najbolje.
