Osobita perjanica sporta u Hrvata, naročito otkako smo stekli neovisnost minula tri desetljeća svakako je - nogomet. Nevjerojatne je uspjehe dosegla naša nogometna reprezentacija, što je dakako na poseban način nalazilo mjesta i u našim izdanjima.
Velike nogometne smotre, Svjetska i Europska prvenstva od izuzetnog su značaja i zanimanja, potaknu pravu mašineriju u novinskim kućama. To su dani ekstra iščekivanja i entuzijazma koji obuzima sve oko sebe, a kad se s time poklopi i ostvareni vrhunski rezultat na sportskoj sceni, onda je zadovoljstvo potpuno.
Svi guštaju, uživaju, od aktera na travnjaku, preko navijača i i čitatelja, do samih stvaralaca medijskog sadržaja, novinara i fotoreportera. I "Slobodna" je proživjela te dane ponosa i slave na svoj osebujan način, prateći s lica mjesta događanja s nekolicinom novinara i fotoreportera, dajući maksimalan publicitet.
Tri medalje sa svjetskih prvenstava, tri su posebne priče male Pepeljuge, kakva se naša Hrvatska doimala u društvu velikana na Globusu, da bi potom iznenadila i očarala nogometni svijet.
Najprije 1998. u Francuskoj kad je iz potaje dosegnula broncu i činilo se ostvarila senzaciju za sva vremena, jedinstvenu i neponovljivu, da bi potom naši "vatreni" kao brend nadmašili sami sebe. Nakon generacije Davora Šukera i izbornika Miroslava Ćire Blaževića na scenu je nastupila družina Luke Modrića i Zlatka Dalića. Nanizali su još dvije i to uzastopne medalje s Mundijala, srebro 2018. u Rusiji i potom još i broncu prošle 2022. u Kataru čime su dokazali da rusko srebro nije bio slučajan podvig, da se sve pretvara u bisernu ogrlicu trijumfa.
Kad odvrtimo film unatrag, zapitamo se svaki put i iznova: koja je od te tri medalje bila veće iznenađenje? I odgovor ne postoji. Svaka za sebe je bila - čudo svjetsko. A poslije svake te epopeje uslijedio bi doček, i to ne samo u Zagrebu, nego diljem Lijepe naše odakle su akteri u momčadi, da se dostojno proslavi. U Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru, Metkoviću...
Koliko je taj uspjeh grandiozan, tri medalje u rasponu od 24 godine, dovoljno govori podatak da je Hrvatska, u tih sedam ciklusa, osvojila broncu, srebro, pa opet broncu, dok je, na primjer kolijevka nogometa, Engleska, osvojila jednu medalju; nogometna velesila Španjolska također jednu, baš kao i primjerice Portugal i Belgija.
Ukupno, samo je šest reprezentacija osvojilo više medalja na svjetskim prvenstvima od Hrvatske – Njemačka (12), Brazil (9), Italija (7), Argentina (6), Francuska (6) i Nizozemska (4)! Doseg vrijedan svakog divljenja, što i naš HNS izdiže na zasebno postolje.
Početak ove priče o medaljama Hrvatske i HNS-a vodi nas 1998. u Francusku, momčad je okupio Miroslav Ćiro Blažević. Pokojni naš i neprežaljeni "trener svih trenera" vodio je "vatrene" s velikim zanosom i nacionalnim nabojem, što će tako vjerno kasnije prenijeti i preslikati u svoj stil i "imidž" njegov nasljednik po medaljama Zlatko Dalić.
Baš kako je Dalić govorio, Ćiro mu je bio učitelj. U punom smislu te riječi. Medalje oko vrata našeg srebrnog Zlatka daju nam pravo da ustvrdimo "učitelj nadmašio učenika"...
Ćiro je uvijek govorio "imam momčad najbolju na svijetu", ali nismo ga do kraja uzimali ozbiljno, misleći da pretjeruje. Demantirao nas je. Bila je to generacija u kojoj je Davor Šuker bio perjanica i golgeter, najbolji strijelac Mundijala će postati sa šest golova, zlatna kopačka. Zvonimir Boban kapetan, pa gdje su tu još Robert Prosinečki, Aljoša Asanović, Robert Jarni, Igor Štimac, Slaven Bilić, Mario Stanić, Dario Šimić... Na golu Dražen Ladić. Šteta je bila da se prije polaska na Mundijal ozlijedio Alen Bokšić, zamijenio ga je uspješno Goran Vlaović. Blažević je službeno postao najbolji trener na svijetu, odnosno naj-trener Mundijala, a posebnu plaketu kao najboljemu u izboru strukovne organizacije Ćiri je predao Andy Roxburgh, Škot, tajnik Zbora nogometnih trenera pod okriljem FIFA-e.
Dvije godine ranije "vatreni" su na Europskom prvenstvu ostali zakinuti u četvrt-finalu protiv Njemačke, izgubili smo 1:2 i osuli drvlje i kamenje na suđenje. Sudbina nam je poslala Nijemce opet na megdan u Francuskoj. Revanš je bio potpun, 3:0 u Lyonu jedna je od najvećih pobjeda Hrvatske svih vremena. U polufinalu smo imali dosta peha protiv Francuske u Parizu, vodili sa 1:0, a onda nam je golove zabio Lilian Thuram koji nikad prije ni kasnije nije postizao golove. Tugu smo ublažili i te kako u borbi za treće mjesto, svladali Nizozemsku sa 2:1 i tada nam se Ćiro povjerio:
- Znaš, sine, bolje je ovako s broncom ići kući, vraćaš se kao pobjednik, a da si izgubio u finalu, vraćao bi se kao poraženi - tješio se Ćiro.
Ta njegova misao pala nam je na pamet 20 godina kasnije, sad su se "vatreni" kući vraćali sa srebrom, ali nitko nije na to gledao kao na poraz u finalu (2:4 od Francuske), nego je to bio - korak naprijed. Sve do srebra. Zlatko srebrni, a Luka zlatni! Generacija Luke Modrića, koji je tada proglašen i Zlatnom loptom, najboljim igračem ne samo Mundijala, nego i na svijetu, u odabiru France Footballa i FIFA, nadmašila je prethodnike. Modrić će se u moru nagrada okititi i titulom "Dalmatinca u svijetu" što mu je dodijelila naša Slobodna Dalmacija.
U Rusiji smo u skupini slomili Argentinu sa 3:0, a dalje prolazili i na penale, Danijel Subašić je zaključao vrata, s bijele točke smo preskočili Rusiju i Dansku. Zanimljivo je da je u polufinalnoj utakmici Hrvatska pobijedila Englesku; nakon produžetka postigla je rezultat 2:1. Hrvatska je do kraja prvog poluvremena gubila 0:1, ali u 68. minuti Ivan Perišić je zabio gol. Mario Mandžukić je potom dao gol u produžetku i Hrvatska je prvi put ušla u finale svjetske smotre. Upisali smo i dva rariteta: Hrvatska je postala druga reprezentacija nakon Argentine koja je u prvom poluvremenu polufinala gubila pa preokrenula rezultat. Hrvatska je također druga reprezentacija u svijetu nakon Engleske koja je igrala čak tri produžetka na svjetskim prvenstvima!
Bronca iz Katara svježa je u sjećanjima, stigla je samo kao novi pečat potvrde vrijednosti Luke Modrića prije svega, te izbornika Zlatka Dalića koji je umješno u hodu obavio i djelomičnu smjenu generacija, pa su se na sceni našle nove face tipa Joško Gvardiol, Josip Juranović, Borna Sosa, vratar Dominik Livaković...
Postali smo definitivno poznati i priznati po čarobnom trokutu, magiji što je na sredini terena stvaraju Luka Modrić, Marcelo Brozović, Mateo Kovačić... Taj famozni trokut neformalno je proglašen najboljim veznim redom na Globusu.
I sve je to samo dodatno utisnulo pečat i na vrijednost našeg HNS-a, Saveza što ga umješno vodi i poteze vuče predsjednik Marijan Kustić, na čelu Izvršnog odbora.
Istina je da presuđuje umješnost nogometaša i izbornika, ali se vidi i osjeća ruka vodilja iza scene, kako je sve to ujedno i plod savršeno posložene organizacije koja prati pogon najbolje selekcije.
Pisali smo u najavi Katara, "bronca, srebro, zlato..." Činilo se pretjerano, a kad pogledate, nismo puno pogriješili. Bili smo opet tako blizu zlata. Dogodila se bronca. Eliminacija Brazila u četvrtfinalu, te potom pobjeda protiv Maroka u borbi za treće mjesto ostaju trajno u pamćenju i srcima ljubitelja baluna.
Poraz od Argentine u polufinalu samo je dokaz da su i naši velemajstori – ljudi, nisu strojevi, a bronca nas je podsjetila opet i iznova na svevremenskog Ćiru:
- Kad pobijediš u utakmici za treće mjesto, vraćaš se u domovinu kao – pobjednik!
Naši "vatreni" doista su pobjednici.