Kad je o Splitu i Dalmaciji riječ, mogli bismo parafrazirati i Erenburga i Hobsbawma, te pisati i govoriti o "dugim osamdesetima". Osamdesete u Splitu i Dalmaciji više su od jedne dekade. "Duge osamdesete" u srednjoj Dalmaciji počinju još koncem sedamdesetih, a završavaju olovne jeseni ‘91. Te "duge osamdesete" – baš poput Hobsbawmovog "dugog devetnaestog stoljeća"- razdoblje su naznake novog, period dekadentnog opadanja starog, te razdoblje u kojem to staro na koncu doživi nagli i dramatični krah.
Te "duge osamdesete"- bar kad je Split po srijedi - počinju očitim i jasno prepoznatljivim nadnevkom. Tu je rujan 1979., kad je autoritarni vladar SFR Jugoslavije Josip Broz Tito na tek sagrađenom stadionu Poljud otvorio Mediteranske igre, dotad najveći sportski događaj koji je ugostila komunistička Jugoslavija. Kao organizator Igara, Split je u razdoblju od početka 70-ih do 1979. doživio urbanu preobrazbu dotad nezapamćenu u svojoj povijesti. Sagrađeni su olimpijski stadion i plivalište u Poljudu, polivalentna sportska dvorana Gripe, novi RTV centar, te trgovački centar Koteks, prvi pravi shopping mall u Jugoslaviji. Dovršena je prometna konsolidacija grada izgradnjom tunela ispod Marjana, te ukopom željezničke pruge. Time je bitno uvećana i pješačka zona u centru grada. MIS ‘79 bio je točka na i zlatnog razdoblja modernizacijske preobrazbe Splita. U tim istim 70-ima sagrađen je najveći dio Splita 3, utopijskog (post) modernističkog urbanističkog zahvata nastalog po vizionarskim idejama humanog urbanizma velikog mjerila koji su smislili slovenski urbanisti Braco Muši i Nives Starc. Obnovljeno je izgorjelo neobarokno kazalište, moderniziran aerodrom, sagrađena ACI-jeva nautička marina, te dovršen arheološki muzej MHAS kao jedan od četiri strateška objekta nacionalne kulture koje je inicirao tadašnji ministar kulture Stipe Šuvar. Snimljeno je Smojino "Malo misto", a potom i "Velo misto", čime Split dobiva u jugoslavenskom kontekstu jedinstvenu kulturno-povijesnu kanonizaciju. Istodobno, Split u 70-ima postaje i sportski centar prvog reda. Za "Hajduk" 70-e su razdoblje svejugoslavenske dominacije bez presedana. KK Jugoplastika 1970. postaje prvi put košarkaški prvak Jugoslavije, a dekadu 1977. zaokružuje triplom krunom osvajača prvenstva, kupa i europskog Kupa Radivoja Koraća. Godine 1979. Stipe Božić će postati prvi našijenac koji se popeo na Mount Everest. Uspjesima u dva najpopularnija sporta valja pridodati uspjehe u vaterpolu, veslanju, ženskom rukometu.
U godini koja zatvara 70-e 1981. - Split će doživjeti i svoj povijesni demografski maksimum: općina tada ima 230 tisuća stanovnika. Sedamdesete su, ukratko, bile zenit i finalni klimaks velike modernizacijske preobrazbe socijalističkog Splita. Osamdesete koje dolaze bit će zato razdoblje i stagnacije i gubitka zamaha. I socijalizam i Split ulaze u "duge osamdesete"- svoje dekadentnu jesen.
Projekt MIS bio je enorman, utopijski i fascinantan. Ali - bio je i skup. Suprotno od kasnijih mitova, Split je republičke i federalne novce povukao isključivo za infrastrukturu izravno vezanu za sportska natjecanja. Ostalo je plaćao sam, što znači da je nakon tuluma i mamurluka Splita u novu 1980. ušao prezadužen i financijski prešpanan. U proljeće 1980. umire Josip Broz Tito, vječni jugoslavenski vladar koji je za života bio branik ikakvoj politici stezanja kaiša. Nakon njegove smrti, otpočinje prvi od mnogih (pred)tranzicijskih ciklusa mjera štednja koji je u Splitu zaustavio brojne započete projekte. Dom omladine nije dovršen. Split 3 je zbog besparice reduciran i koncepcijski i prostorno, a upravo će na nerealiziranim rubovima Splita 3 nicati kasniji urbanistički užasi 90-ih i nultih (primjer: Žnjan). Besparica utječe i na društveni život. U osamdesetima, kultura će se u Splitu prečesto svoditi samo na nacionalnu kazališnu kuću koju ambiciozno (ali i grandomanski) vodi intendant Ivica Restović. Početkom i sredinom 80-ih, s promjenom stanovništva i smjenom generacija do jučer "crveni" Split postaje sve klerikalniji i nacionalističkiji. Nižu se incidenti s ideološkim i etničkim predznakom. Formira se navijačka skupina Torcida koja fingira vlastitu pretpovijest i priseže na nepostojeći kontinuitet s istoimenom grupom iz 1950. Formiranje prve prave navijačke supkulture išlo je, međutim, pod ruku s opadanjem moći kluba. Nakon trofejno sušnih, ali europski uspješnih ranih 80-ih klub će u drugoj polovici 80-ih upasti u financijsku i sportsku krizu. Nakon "afere suzavac" na nekoliko je godina izbačen iz europskih kupova, a u domaćim natjecanjima zaostaje za Dinamom i Zvezdom koji rastu na krilima dvaju konkurentskih nacionalizama. Prvi put nakon petnaest godina Hajduk izgleda kao provincijski klub koji se ne može nositi s timovima iz nacionalnih centara.
Od sredine 80-ih, u cijelu sliku ulazi i droga. Split za cijelu jednu dekadu postaje epicentar pošasti heroina koja (ne samo, ali pogotovo) prodire u supkulturu navijača. Istodobno se gomilaju i ekološki problemi. Sredinom 80-ih more je u Kaštelanskom zaljevu tako zagađeno da vlasti formalno zabranjuju kupanje i na to upozoravaju tablama. Plastičarska, cementna i prehrambena industrija ozbiljno su zagadile more i zrak - a da su pri tom bile upitno profitabilne ili čak ozbiljni gubitaši. Brodogradilište radi svoj dotad najveći razvojni iskorak izgradnjom neprocjenjivo skupih putničkih brodova za baltički linijski promet, ali zbog niza unutrašnjih slabosti i problema ekonomskog konteksta na tim brodovima gubi ozbiljne novce Samo par godina nakon svečarskog otvaranja MIS-a s konfetima, zastavicama i golubovima postalo je jasno da je parti gotov: da su se u Splitu problemi nagomilali, a da novca za rješavanje nema i neće biti. Godine 1986., zagrebački će novinar Darko Hudelist za zagrebački mjesečnik Start napisati ekspoze o tom novom Splitu pod naslovom "Split - vražji otok". Split prvi put poprima novi imidž, preuzima novu ulogu, kasnije tako čestu. Ako je od 20-ih do 70-ih Split bio opće-omiljen kao slobodarski, puntarski, partizanski, ne-nacionalistički, kulturno vibrantan grad sposoban kreirati vlastitu pučku, pop-muzičku i sportsku mitologiju, onda umjesto tog Splita sad u središte medijskog i diskurzivnog polja pristiže novi. To je onaj novi imidž Splita čiji pipci sežu do danas. Split grad slučaj. Split vražji otok. Južni Bronx južne Hrvatske.
Sve to treba imati na umu kad se sluša stihove Daleke obale i pjesme "Osamdesete". Ban i ekipa u pjesmi romantiziraju tu dekadu, pjevajući "Jer osamdesete su bile godine/kad smo stalno skupa bili mi/cijele noći smo pili/cijele noći pjevali." Tu generacijsku romantizaciju vlastite adolescentske ere treba shvatiti baš onako kako i stihove Poguesa koji u "Dirty Old Town" romantiziraju prvi poljubac uz postrojenje plinare, sanjarenje uz stari kanal i romansu uz tvornički zid. Mladost je mladost, čak i starom prljavom gradu, a Split je tada bio "dirty old town". Bio je to grad prezadužene i ekološki kontroverzne industrije, gubitaša, prljavog mora i zraka, grad heroina s dosadnom i provincijskom kulturnom scenom u kojoj nije bilo ni pravog dramatičara ni romanopisca, ni živahnih festivala ni scene (osim pop-glazbene). Taj i takav Split dočekat će u dugovima, letargiji i umoru početak 90-ih. Dočekati početak užasa. Pristižu političke promjene, ratne strahote, uzbune, granatiranja, izbacivanja iz stanova, klerikalizam, šovinističko bjesnilo, privatizacija, deindustrijalizacija i stečajevi, Kutle i Orešar. Nova patologija devedesetih je tu, a pri tom se nadovezuje na onu već postojeću: akulturaciju, zagađenje, heroin. Počinju strašne devedesete.
U toj za Split zapravo neveseloj dekadi bilo je nekoliko svijetlih točaka. Prva od njih ona je koju ovjekovječuju Ban i Daleka obala u "Osamdesetima": muzička. Već ozbiljno profilirana u dekadi prije, splitska će glazbena scena u 80-ima postati ono što je danas: regionalni oligopolist, ozbiljan "soft power" na cijelom južnoslavenskom prostoru. Osamdesete su dekada Bana i Daleke obale, Dina Dvornika, Belana i Đavola, mladog Gibonnija ali i već zrelog Tome Bebića. Osamdesete su naravno i dekada Magazina koji upravo tada postaje ono što će biti poslije.
Osamdesete su i razdoblje kad se iz mrtvila institucionalne kulture izdizalo nekoliko snažnih kreativnih figura. Dvije od njih - filmaš Ivan Martinac i pjesnik Petrasov Marović - imali su puno sličnog. Oba su bili modernisti, ali ideološki konzervativci, oba katolički mistici, ljudi čisti kontrast vladajućoj ideologiji, no ta ih je vladajuća ideologija istodobno s uvažavanjem pazila i držala na brižljivoj sinekuri. Osamdesete su - naravno - i period kad splitski sport doživljava svoju posljednju veliku priču. To je ona košarkaška. Priča o klubu koji će pod imenom Jugoplastika i POP 84 triput zaredom biti prvak Europe, te jednako dominirati u nikad jačoj jugoslavenskoj ligi.
Na tom kratkom popisu svijetlih strana mračne dekade na koncu - ali nipošto najmanje važno - treba dodati i medije. Jer, upravo su 80-e dekada kad će Split postati svejugoslavenski važan na jednom polju: a to je tiskano novinarstvo. Početak 80-ih "Slobodna Dalmacija" je dočekala kao sve bolji i utjecajniji, ali ipak regionalni dnevnik. Kraj 80-ih dočekat će kao ozbiljan koncern s modernom rotacijom, maloprodajnom mrežom, strip izdavaštvom i utjecajnim tjednikom. Na koncu - i s dnevnim listom kojem tiraža ljeti doseže do 160 tisuća primjeraka, te koji se čita i ima utjecaja od Ljubljane do Beograda.
Ta nevjerojatna priča o uspjehu ne može se svesti samo na jednog čovjeka. No - veliki dio zasluga za nju ima najvažniji novinski urednik u dalmatinskoj medijskoj povijesti - Joško Kulušić. Taj radišni intuitivac izmaknuo je "Slobodnu Dalmaciju" od dosadnog perpetuiranja ideoloških formula.
