U toj dekadi Split i čitava dalmatinska regija bilježe snažan industrijski i gospodarski razvoj - garniran ekspanzijom turizma - što je dovelo do povećanja standarda građana i rasta dalmatinskih gradova.
Istodobno, Dalmatinska zagora u ovom je desetljeću dodatno opustjela: dio mlađeg stanovništva preselio se u gradove, a dio je odlazio u gastarbajtere, na "privremeni rad u inozemstvo", najviše u tadašnju Zapadnu Njemačku. Na taj način je socijalistička Jugoslavija apsorbirala vlastitu nemogućnost da zaposli sve svoje građane (zbog posljedica privredne reforme iz sredine 60-ih i uvođenja elemenata tržišne privrede).
Split se sedamdesetih proširio i prostorno i populacijski, što pokazuju i brojke: na popisu stanovništva iz 1971. Split ima 129 tisuća stanovnika, a na popisu iz 1981. gotovo pedeset tisuća više - ravno 176 tisuća. U toj se dekadi u Split doselio čitav jedan dupkom pun poljudski stadion, koji je kao pravo arhitektonsko čudo otvoren upravo na kraju ove dekade: 1979. godine.
Da bi se toliki narod smjestio, izgrađene su čitave nove gradske četvrti (Ravne njive, Split 3, Sućidar), a splitski krajolik osobito se promijenio povodom Mediteranskih igara koje su u Splitu i širom srednje Dalmacije održane 1979. godine, iznjedrivši čitav niz kapitalnih sportskih i infrastrukturnih objekata u gradu i regiji.
‘Zlatna generacija‘
A kad smo već kod sporta, ovo je dekada velikih uspjeha splitskih i dalmatinskih sportaša i klubova. Nakon što je na Svjetskom košarkaškom prvenstvu 1970. u Ljubljani povijesnu prvu zlatnu medalju za Jugoslaviju faktički osvojila neslužbena reprezentacija Dalmacije - jer su uz Ličanina Nikolu Plećaša prvu petorku činila čak četiri igrača iz dalmatinskih klubova: Krešo Ćosić iz "Zadra" te Rato Tvrdić, Petar Skansi i Damir Šolman iz splitske "Jugoplastike" - godina 1971. donosi u Split i nogometni i košarkaški naslov prvaka države. "Hajduku" je to bila prva titula nakon dugih sušnih 16 godina – pa je popraćena velikom feštom na Starom placu - a "Jugoplastici" prva u povijesti.
Tako je legenda o "najsportskijem gradu na svitu" dobila nove potvrde već na početku ove dekade.
Nesumnjivo, sedamdesete su najuspješnije desetljeće "Hajduka" u njegovoj povijesti. Tadašnja "zlatna generacija": Jurica Jerković, Ivica Šurjak, Dražen Mužinić, Luka Peruzović, Ivan Buljan i drugi - pod vodstvom trenerskog maga Tomislava Ivića - svojim je revolucionarnim nogometom, baziranim na dotad neviđenom agresivnom presingu, oduševljavala publiku na svim jugoslavenskim stadionima, osvojivši u tom desetljeću četiri prvenstva i pet Kupova maršala Tita, a samo crnomagijskim spletom okolnosti nije pokorila i Europu.
I "Jugoplastika" se sedamdesetih godina uzdigla, osvojivši dva državna prvenstva i tri kupa, a sredinom desetljeća je dvaput (1976. i 1977.) uzela i europski "Kup Radivoja Koraća". Ti su uspjesi, uz još dva državna prvenstva koja je osvojio "Zadar", silno popularizirali košarku u Splitu i širom Dalmacije, pa su krajem te dekade na lokalnim dalmatinskim igralištima basket zaigrali i neki dječaci koji će desetak godina poslije postati svjetske zvijezde i NBA asovi: u Šibeniku Dražen Petrović, u Splitu Toni Kukoč i Dino Rađa, u Drnišu Stojko Vranković...
Čiji je Mate Parlov?
I drugi su dalmatinski sportaši i klubovi tih godina bilježili zapažene rezultate: slavni imotski Splićanin (kasnije po vlastitom izboru Puljanin) Mate Parlov u ovom je desetljeću postao europski, svjetski i olimpijski prvak, splitski tenisači Nikola Pilić i Željko Franulović osvajali su međunarodne ATP turnire, kaštelanski plivački maratonac Željko Rogošić uzimao je svjetske naslove i obarao svjetske rekorde u daljinskom plivanju, a dubrovački vaterpolo klub "Jug" na isteku je dekade (1980.) osvojio svoj prvi naslov prvaka Europe.
Ti su sportski uspjesi uvelike bili odraz ekonomske konjunkture koja je tih godina vladala na ovim prostorima, a čemu je još ozbiljnije nego u prošlom desetljeću počeo pridonositi turizam. Ovo je desetljeće kada se širom Dalmacije grade brojni hoteli i turistički kompleksi kako bi se smjestio ubrzano rastući broj ljetnih posjetitelja, osobito stranih.
Turizam je u ovoj dekadi radikalno preobrazio Dalmaciju. Turistički bum koji je sedamdesetih zahvatio regiju doveo je do značajnih ekonomskih i društvenih promjena u životima Dalmatinaca, prvenstveno onih koji su živjeli uz obalu i na otocima (ali posredno i onih koji su živjeli u zaleđu, jer su sada mogli naći posao u mladoj turističkoj industriji i migrirati u primorska naselja). Uz tradicionalnu poljoprivredu i ribarstvo, sada su imali i dodatni izvor prihoda, a dolazak stranaca i prožimanje različitih kultura umnogome je, osobito kod mlađih generacija (među kojima se kod mladića razvila romantično-erotska institucija "dalmatinskoga galeba", na usluzi fureštkinjama), razblažilo vjekovni kampanilizam dalmatinskih ljudi.
Ublažavanju kampanilizma pridonijelo je 1974. i utemeljenje Zajednice općina Dalmacije (sa sjedištem u Splitu), čije su 22 općine pokrivale čitav dalmatinski teritorij, od Zadra do Dubrovnika, od Knina do Lastova. Dok je danas Dalmacija razbijena u četiri županije, tada je bila jedinstvena administrativna cjelina.
Roko Prč i Anđa Vlajina
Transmisija kulturnog utjecaja išla je i u obrnutom smjeru: i Dalmacija je u eri omasovljenja turizma postajala sve popularnija destinacija, kako za inozemne, tako i za domaće goste iz svih ondašnjih republika i pokrajina. Današnjim rječnikom kazano, Dalmacija je u ovom desetljeću postala seksi: privlačna i poželjna i za odmor i za život.
Pritom je značajan utjecaj na percepciju Dalmacije u ostatku države već na početku desetljeća odigrala kultna TV serija "Malo misto", snimljena po scenariju Miljenka Smoje, koja se na televiziji prikazivala od veljače 1970. do ožujka 1971., izazvavši nezapamćeno zanimanje gledatelja. Živa svakodnevica neimenovanog dalmatinskog mjesta očarala je jugoslavenski auditorij, a likovi Roka Prča, Anđe Vlajine, dotura Luiđija, Bepine, Servantesa i drugih, skupa s pripadajućom čakavicom i dalmatinskim leksikom, ušli su u kolektivnu svijest od Triglava do Đevđelije - kažu da su npr. u Skoplju u vrijeme emitiranja serije ulice bile prazne - osobito u Hrvatskoj.
Paralelno s time, razvoj televizije i sve veća dostupnost TV aparata u ovom su desetljeću omogućili da niz značajnih kulturnih i glazbeno-zabavnih manifestacija koje su se u ljetnim mjesecima održavale u dalmatinskim gradovima - Dubrovačke ljetne igre, zadarske Glazbene večeri u Sv. Donatu, Međunarodni dječji festival u Šibeniku, Splitski festival - uđu u domove građana i izvan Dalmacije, što je samo potenciralo gotovo mitski status što ga je Dalmacija u ovom desetljeću dobila u kolektivnom imaginariju bivše države, kao svojevrsna ljetna arkadija socijalističke utopije.
‘Hrvatska šutnja‘
Kako je Dalmacija tih godina zbog deviznih prihoda od turizma postala važna i za jugoslavensku ekonomiju, važan dio programa hrvatskih "proljećara" bio je zahtjev da tim turističkim devizama raspolaže Hrvatska, umjesto da se one šalju u Beograd. (Sukladno programskim načelima ondašnjeg socijalističkog samoupravljanja, bilo bi logično da devize ostaju radnim kolektivima koji ih zarađuju, s tim da dio ide za zajedničke potrebe, a o svemu tome da odlučuju radnici. Umjesto toga, "proljećari" su tražili da saveznu državu zamijeni republička država.)
Hrvatsko proljeće trajalo je nešto manje od dvije godine, od Desete sjednice Centralnog komiteta SKH u siječnju 1970. godine - kada je osuđen jugoslavenski unitarizam Miloša Žanka - do 1. prosinca 1971. u Karađorđevu, kada je Tito na 21. sjednici Predsjedništva CK SKJ zbog "divljanja hrvatskog nacionalizma" tražio promjenu politike i smjenu rukovodstva hrvatskih komunista, među kojima su ključne uloge igrali Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo.
Tito ih pritom nije optužio da su sami nacionalisti, već da su svojim djelovanjem "dopustili da se nacionalizam razmaše", da su npr. dopustili da Matica hrvatska od kulturne ustanove postane politička stranka. Tito je u početku podržavao reformske zahtjeve hrvatskih komunista (koji su, uostalom, mahom ugrađeni u posljednji jugoslavenski Ustav iz 1974. godine, uključujući i pravo na samoodređenje naroda do odcjepljenja, što je početkom 90-ih Hrvatskoj poslužilo kao pravni temelj osamostaljenja), ali je narasli nacionalni naboj u Hrvatskoj naišao na osudu JNA i drugih republika, kao i na strah i uznemirenost hrvatskih Srba, pa ga je Tito radi "mira u jugoslavenskoj kući" odlučio slomiti. Glavni akteri masovnog pokreta podnijeli su ostavke, dok su studentski lideri i neki "matičari" završili, nažalost, u zatvoru, što je jedna od mrlja toga desetljeća.
Najveće gradilište Europe
Pritom je "okidač" za Titovu promjenu stava bio studentski štrajk u Zagrebu koji je postavljanjem nerealnih zahtjeva u odnosu na tadašnji geopolitički realitet - da Hrvatska traži prijem u UN, da ima svoju vojsku i carinu itd. - direktno rušio ustavno-pravni poredak SFRJ, što je za Tita bila "crvena linija". Tako su počele godine "hrvatske šutnje", koja će potrajati sve do kraja osamdesetih: takav politički okvir dekade odnosio se i na Split i Dalmaciju.
Taj politički slom liberalne frakcije hrvatskih komunista praćen je, međutim, snažnim gospodarskim usponom Hrvatske u ovom desetljeću, a efekti tog ekonomskog prosperiteta osjećali su se i u Splitu i Dalmaciji. O tom političko-ekonomskom dvojstvu u svojim memoarima piše i naš povjesničar, akademik dr. Dušan Bilandžić, koji u nadnevku od 3. svibnja 1976. konstatira:
"Čudan paradoks! S jedne strane, partijsko-vojno-policijski represivni režim, koji svaku slobodnu misao tjera u ilegalu, a s druge strane odvija se proces modernizacije. (...) Standard raste, zajmovi i domaća akumulacija pokrenule su investicije u tolikom obimu da je Jugoslavija po mišljenju mnogih postala najveće gradilište Evrope", piše Bilandžić, navodeći za Hrvatsku da je u tom desetljeću "ušla u turistički bum i završava industrijsku revoluciju".
Rast standarda sedamdesetih godina Bilandžić detaljnije elaborira u svojoj kapitalnoj knjizi "Historija SFRJ", gdje navodi da je od 1974. do 1977. "društveni proizvod privrede realno porastao za 25,3%, osobni i društveni standard za oko 25%, a realna osobna primanja zaposlenih za 36%, što je vjerojatno bez presedana".
Bilandžić dodaje i da se u te tri godine sredinom 70-ih u bivšoj državi zaposlilo oko 850.000 ljudi i izgradilo 580.000 stanova, te notira da je to vrijeme "Jugoslavija s blizu 40.000 objekata u izgradnji najveće gradilište u Europi".
Dobar dio tih objekata nicao je u Dalmaciji, a masovna stambena gradnja naročito je zahvatila Split. U ovom desetljeću dovršavaju se nove gradske četvrti na sjeveru grada, poput Poljuda i Spinuta, dok na istoku grada, uz potpuno nove četvrti Ravne njive i Sućidar, nastaju i neboderski kvartovi Splita 3, gdje je između 1973. i 1984. izgrađeno 14.000 stanova. Krajem dekade započinje i gradnja četvrti Mertojak, koja će biti dovršena početkom 80-ih.
Baš kao i tadašnja država, Split i čitava Dalmacija postali su u ovom desetljeću veliko gradilište.
Slavni Split 3
Sve otada Split 3 figurira kao vrhunac socijalističkog urbanizma i u svjetskim okvirima, što je 2018. u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju naglasio i američki ekspert za gradsko planiranje Bruce Appleyard, profesor urbanizma na sveučilištu San Diego, ustvrdivši da je Split 3 "spektakularan projekt, slavan među urbanistima širom svijeta".
Također, na velikoj izložbi o socijalističkoj arhitekturi bivše države koja je 2018. upriličena u znamenitom Muzeju modernih umjetnosti (MoMA) u New Yorku, pod nazivom "Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1945. - 1980." ("Prema konkretnoj/betonskoj utopiji: arhitektura u Jugoslaviji, 1945. - 1980."), upravo je Split 3, uz stadion Poljud, predstavljao jedan od ključnih eksponata.
Ovo desetljeće je za Split i Dalmaciju značajno i po tome što je 1974. osnovano Sveučilište u Splitu, a u toj dekadi sagrađeni su Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje te Građevinski fakultet. Sredinom desetljeća (1976.) Split dobiva i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika.
Svoju današnju vizuru Split uvelike zahvaljuje Mediteranskim igrama iz 1979. godine. Čim je 1975. obznanjeno da je kandidatura Splita za domaćinstvo MIS-a prihvaćena, počeli su silni građevinski i urbanistički zahvati koji će u iduće četiri godine trajno promijeniti izgled i karakter najvećega dalmatinskoga grada: probijen je Marjanski tunel - čime je gradski krvotok dobio novu žilu kucavicu - i izgrađen niz sportskih i infrastrukturnih objekata: Hajdukov stadion na Poljudu, obližnji kompleks bazena sa skakaonicom, košarkaška dvorana i sportsko-poslovni kompleks na Gripama, RTV centar, usjek željezničke pruge...
Tako je od "malog mista" s početka dekade Split tijekom sedamdesetih izrastao u moderni mediteranski urbis, čija je gradska luka pretvorena u najveću putničku luku na Jadranu, dok je u Kaštelima proširen aerodrom. Bili su to dani kad je Split u punom smislu bio "sunčani lipi cvit Mediterana" iz Oliverove pjesme.
Zavjetna pjesma na Poljudu
Mediteranske igre nisu bile vezane samo za Split, već za čitavu srednju Dalmaciju, pa su u brojnim gradovima izgrađeni ili uređeni razni sportski objekti: nogometna igrališta u Zadru, Makarskoj i Omišu, nove sportske dvorane u Trogiru i Hvaru, hipodrom u Sinju, teren za streličarstvo u Supetru na Braču, veslačka staza u Zatonu, streljana u Stobreču. Tako su u sedamdesetima stvoreni uvjeti za razvoj sporta širom regije poznate po talentiranoj sportskoj mladosti.
No svemu dođe kraj, pa tako i sedamdesetima. Desetljeće koje je u političkom smislu započelo u siječnju 1970. jačanjem masovnog pokreta, završava Titovom smrću u svibnju 1980. godine. Bio je to i kraj epohe optimizma i ulazak u "zonu sumraka" osamdesetih: nedugo nakon Titove smrti dolazi do devalvacije dinara od 30 posto - što dovodi do pada standarda građana - skoro odmah počinju i prve nestašice pojedinih artikala (kave, deterdženata, ulja), a iste godine se obznanjuje da je inozemni dug SFRJ od 1,5 milijardi dolara iz 1972. narastao na čak 18 milijardi dolara...
Danas većina postjugoslavenskih država pojedinačno ima daleko veći dug od bivše države u trenutku raspada, ali tada je to bio golem šok za građane: jugoslavenska socijalistička utopija počela se urušavati. Dekada otvorena Hajdukovim osvajanjem prvenstva i velikom feštom na Starom placu okončala se 4. svibnja 1980. zavjetnom pjesmom na Poljudu, koju je prekidao kolektivni plač. Iz današnje perspektive: vizionarski plač kao intuitivna slutnja budućeg rata.
